U prošlom blogu objasnio sam zašto mi je kupovina avionske karte bila jedina solucija da dođem u Burmu…ali nisam spomenuo jedan paradoksalan događaj koji me zadesio.
Prije dva mjeseca u Kathmandu-u sredio sam si Myanmarsku vizu. Za sređivanje iste, bilo je potrebno priložiti dvije avionske karte. Jednu s kojom uđete u zemlju te drugu s kojom garantirate da ćete ju napustiti. Kako je u Nepalu sve moguće, otišao sam u putničku agenciju i sredio si krivotvorene avionske karte. Priložio sam ih u ambasadi i bez imalo problema su prošle. Već sljedeći dan dobio sam vizu. Dva mjeseca kasnije, zbog zatvaranje Indijsko – Myanmarske granice (što je i razlog zašto letim avionom), kupio sam ‘pravu’ avionsku kartu s kojom sam doletio u Myanmar. Što reći nego da me zadesila, ništa drugo, nego brza karma.
Nakon par check-ina, presjedanja i ostalih neizbježnih radnji, u srijedu navečer sletio sam u Yangon. Istu noć imao sam dogovoreni smještaj kod kaučsurfera Flavija. Flavio je Brazilac koji zadnjih godinu dana putuje svijetom. Prije par mjeseci došao je u Yangon u potrazi za poslom. Ubrzo ga je pronašao te počeo štedjeti za daljnja putovanja. Plan mu je raditi još koji mjesec i nastaviti putem Južne Azije. Hahahaha, znate što je najsmješnije? To što ovaj blog pišem dva mjeseca nakon ovih događaja i u tom međurazdoblju, Flavio je dao otkaz i već je na Tajlandu.
Myanmar ima dosta striktne zakone kada su u pitanju turisti. Burnu i nemirnu prošlost koja je dugi niz godina vladala ovom zemljom osjetio sam na zakonima donjetih od strane vlade.
Što se tiče smještaja, kaučsurfing je ovdje zabranjen. Isto tako zabranjeno je i spavanje na otvorenom, tako da šator ne dolazi u obzir. Zabranjeno je čak i spavanje kod lokalnih ljudi te zbog izbjegavanja sankcija, nitko vas samo tako olako neće ugostiti. Ako si stranac, jednostavno moraš imati adekvatni plaćeni smještaj. I sada dolazimo do velikog problema. Normalno noćenje u Myanmaru platit ćete oko 20-25 dolara. Ako imate sreće i ako se nalazite u turističkom gradu, najjeftinije noćenje možete naći već od 9 dolara. To je također isto vrlo skupo s obzirom na to da se nalazimo u Aziji gdje se noćenja u nekom GuestHousu kreću već od 3 dolara.
Unaprijed sam znao težinu tih zakona, odnosno da ću imati problema s pronalaženjem besplatnog noćenja. Iz tog razloga, a i razloga to što već dugo želim, dogovorio sam Vipassana meditaciju koja će trajati 12 dana. Malo sam kalkulirao i zaključio kako je to super potez koji ću napraviti zato što ću tih 12 dana imati besplatni smještaj te ću u isto vrijeme učiti o meditaciji.
Došao je petak i počela je meditacija. Vipassana je poprilično strogi tečaj meditacije zato što se za vrijeme njezinog trajanja prakticira potpuna tišina.
Osim što je govor zabranjen, isto tako zabranjen je i eye kontakt s drugim polaznicima. Cilj tečaja je baviti se samo sa sobom i sa svojim mislima. Kurs nije tekao tako idilično kao što sam mislio. Prvih 4 dana bila su izuzetno teška. Desetosatno sjedenje u lotusovom položaju te meditiranje stvarale su mi pitanja u glavi: “Što ja ovdje uopće radim?”. Nakon 4-tog dana, sve je nekako krenulo svojim tokom. Tijelo se priviknulo na lotusov položaj a um nije više tako paničario. Svakoga dana u 4 sata ujutro krenuo je program i nije se zaustavljao sve do 9 navečer. Meditiralo se po 10 sati dnevno s kratkim pauzama koje smo iskorištavali za kratko spavanje. Dnevno su bila samo dva obroka s time da je zadnji bio u 11 ujutro. Dani su prolazili a um je bio sve smireniji. Došao je i taj deseti dan u kojemu nam je nakon ručka opet dozvoljeno pričanje. Iskustva vam sad neću opisivati ali reći ću vam samo jedno: nakon 10 dana nepričanja, jaaaaako čudno je opet čuti vlastiti glas.
Nevjerojatno kako je završila prva noć nakon što sam napustio meditacijski centar. U 9 navečer ostao sam bez kaučsurfera koji mi je otkazao smještaj. Zapravo, ja sam kriv zato što sam računao da ću se opet moći vratiti Flaviju…ali u tih 12 dana, Flavio je promijenio svoje planove. Bez obzira na to što nisam imao smještaj, ostao sam još dva sata u cyber caffeu na internetu.
U 11 navečer odlučio sam otići u bližnji budistički samostan pitati ih za prenoćište…ali nisu me htjeli primiti, odbili su me. Inače, prije par mjeseci u Varanasiju upoznao sam jednog Poljaka koji je proveo mjesec dana u Burmi bez da je platio prenoćište. Sve te dane, odnosno noći spavao je u budističkim samostanima širom zemlje. Po njegovim pričama, nema lakšega na svijetu nego naći prenoćište u Myanmarskom budističkom samostanu.
Oko 300-tinjak metara ravno istom cestom nalazio se drugi samostan te sam se uputio prema njemu i pokucao im na vrata. Nakon što su se svi monasi probudili i čudili se tko li je sad ovaj, probudio se i glavni monah te rekao da niti ovdje ne mogu prespavati. Ako slučajno dođe policija, i ja i oni bit ćemo u problemima. Dali su mi 8 dolara za hostel (inzistirali su) te je poslao dva monaha sa mnom u potragu za istim. Dolaskom u hotel, recepcionar je s ponosom rekao da je cijena sobe 25 dolara po noći. Ova noć sve je sve bolja i bolja.
I onda slijedi jedan od onih trenutaka za koje se živi. Jedan od onih trenutaka koji vam tiho šapću na uho kako je uvijek sve savršeno.
Iz mrtvog mraka na dnu ulice dolazi glasan momak savršenog engleskog govora te s promilima ozbiljno u debelom plusu. Momak se znatiželjno upleo u naš razgovor. Na prvu izgledom opasan, na drugu malo manje a na treći već mi je postao prijatelj. Dečko je moreplovac, prošao je pola svijeta i bio je u Dubrovniku….što nas je na kraju i spojilo.
Deset minuta kasnije, završio sam u njegovom stanu. Uz sve ove radikalne zakone zbog kojih i on kao domaćin može upasti u probleme, inzistirao je da mi želi pružiti besplatni smještaj. Pošto se pojavio kao da je pao s vedrog neba, naravno da sam prihvatio.
Ovdje sam tek nekoliko dana a već sam prekršio dva velika zakona u vezi smještaja. Prvo kaučsurfing i sad spavanje kod lokalca.
Prijatelju je ime Sis i ima jedna nesvakodnevna situacija koja mu se dogodila tog dana. Sis se vjenčao sa svojom zaručnicom prije 5 dana. Međutim, nakon nekih komplikacija s njezinim starcima i sukobljavanjem različitih religija, pet dana kasnije (točnije danas) žena ga je već ostavila. Savršeni razlog zašto je Sis potegnuo za bocom koja ga je odvela daleko u noć. Zbog njegove ljubavne situacije, nismo otišli spavati nego smo razgovorom dotaknuli smisao života.
Ujutro kada sam se probudio, primijetio sam da je Sis i botaničar te da lijepo njeguje svoje biljke. Stvarno svestran momak.
Kod njega sam ostao više od jednog dana. Sredina je kišne sezone i po cijele dane monsunske kiše lijale suYangonom i nisu mi dale da krenem prema sjeveru zemlje. Dani su prolazili a ja sam u njemu ostao zarobljen.
Svakog jutra odlazili smo u lokalni birc s hranom gdje smo se nalazili s njegovim prijateljem. Zaboravio sam prijatelju ime. Prijatelj je svako jutro testirao moje znanje burmanskog jezika. Većinom je uzimao stvari sa stola a ja sam morao na burmanskom pogađati kako se koja stvar zove.
Mrzio sam to raditi. Ali, to je bila jedina komunikacija između mene i njega tako da sam mu udovoljio. Jednog jutra prijatelju je došla pošiljka. Dostavljen mu je pijetao za borbe. Kada ga je zaprimio, pijetao je odmah išao na pregled. Veliki je, ima velika prsa, veliki kljun, velike noge i brz je. Bez nekih problema, prošao je na testu. “Ti češ biti moj pravi mali pobjednik. Buci buci”, veselio se prijatelj.
Borbe pijetlova u Burmi normalna su stvar ali nisam uspio saznati da li su legalne ili se ipak održavaju negdje u podzemlju, kao ilegalne underground borbe.
Svakog četvrtka širom cijele zemlje održava se tradicionalno dijeljenje hrane. Monasi napuštaju svoje samostane te u koloni hodaju ulicama. Ljudi izlaze ispred svojih kuća i čekaju monase koji otvaraju svoje prazne zdjele.
Zdjele koje nose većinom su drvene ili od gline. Prema njihovoj tradiciji svu hranu koju sakupe, a većinom je to riža, mora se pojesti do podneva. Najkasnije u 11 ujutro vraćaju se u samostane gdje kreće velika gozba. Nerijetko na istu pozivaju ‘obične’ ljude. Tako sam i ja bio pozvan na veliki ručak ali zbog drugih planova, nisam otišao.
Nakon sedmog dana, Sis-u se vratila žena. Oni su se već pomirili a ja sam još uvijek kod njega. To je definitivno značilo da moram otići odavde. Spakirao sam ruksak i sljedeće jutro krenuo na autostop. Kiša je prestala, sunce se pojavilo i entuzijazam je porastao do maksimuma. U Indiji slušao sam priče drugih putnika koji su mi objašnjavali kako je Južnom Azijom vrlo lako stopirati. Da, bilo bi šteta to propustiti.
Plan mi je posjetiti povijesni gradić koji se nalazi u unutrašnjosti zemlje. Gradić imena Bagan.
Stopiranje tog dana krenulo je odlično. Samo nakon 30-ak sekundi, stao mi je netko tko mi do sada još nikada nije stao. Stala mi je hitna pomoć. Pod rotirkama ali bez sirena. Prva pomisao koja mi je došla: “Pa zar stvarno izgledam tako loše? Iscrpljeno? Znam da jednim takvim velikim putovanjem ‘silujem’ svoje tijelo, ali ne toliko da mi hitna pomoć mora stati.” Kombi se zaustavio, bolničari su iskočili iz svojih prednjih sjedala i praktički me stavili unutra. Vidi se da im je to u navici. A što sada, valjda je ovdje normalno da ti stane hitna pomoć. Bez puno razmišljanja, legao sam na bolnički krevet i uživao u vožnji.
Gledajući sve te aparate kojima sam bio okružen, jedna pomisao mi se cijelo vrijeme vrtjela po glavi: “Ako me ikada mora lupiti bilo kakav infarkt, ovo je sad savršeni trenutak da me lupi”. Podesio sam si klimu da me lagano hladi i zaspao.
Nakon 80-ak kilometra hitna pomoć je stala te je vrijeme bilo da promijenim vozilo. Dignuo sam palac i samo nakon dvije minute stao je novi auto. “Uhohoho, one priče o Južnoj Aziji i stopiranu stvarno drže vodu!!!”
Nakon par sati auto me je ostavio u Pyayu, gradiću u donjem dijelu Burme. Noć se počela ozbiljno približavati te sam krenuo u potragu za smještajem, odnosno samostanom. Bez obzira na to što su me nekoliko puta već odbili, idempokušati još jednom. Sada se ipak nalazim izvan velikog grada gdje su ljudi malo opuštenije, tako da bi trebalo upaliti. I upalilo je. Našao sam jedan samostan na rubu grada te sam se ušetao u njega. U svakom samostanu ista stvar. Oko mene prvo se okupe svi monasi te nakon par minuta čuđenja pozovu glavnog monaha.
U međuvremenu kada sam ga čekao, gledao sam slike koje su bile obješene po zidovima. Od svih slika, jedna mi je upala u oko. Slika na kojoj mladi momak sjedi u lotusovom položaju. Trenutak kasnije došao je glavni monah i skužio sam da je to ista osoba sa slike….ali samo 30 godina starija. Ubrzo sam shvatio da je taj glavni monah cijeli svoj život proveo u ovom samostanu. Nakon malog preispitivanja dopustio mi je da prenoćim u samostanu. Evo, konačno je upalilo moj entuzijazam. Hvala ti na tome, glavni monaše.
Smjestili su me u glavnu prostoriju za molitvu i ubrzo svi nestali. Složio sam si improvizirani krevet i također nestao….u snovima.
Koliko mi je prvog dana stopiranje išlo glatko, toliko mi je drugog dana išlo teško.
Tog dana stopirao sam cijelo jutro. Oko podneva prišao mi je momak na motoru. Sparkirao svoj motor i krenuo prema meni. Sporazumijevanje na jezičnoj barijeri padalo je u drugi plan. U prvi plan bila je njegova entuzijastična želja za pomoći. Nakon par minuta pronalaženja zajedničkog jezika, dogodilo se nešto što se može dogoditi samo ovdje.
Momak je inzistirao da sjednem na motor što sam ja, naravno, prihvatio. Krenuli smo s vožnjom i nismo se zaustavljali sljedeća 3 sata. Momak me odbacio, pazite sad, 130 km u suprotnom smjeru nego što je njegov. Potrošio je cijeli dan na mene. Samo tako, bez previše ispitivanja i filozofije. Kada smo konačno stigli do moje lokacije, samo smo se pozdravili i momak je krenuo natrag prema mjestu gdje smo se sreli. Sto trideset kilometara nazad! Ma koji momak….ma ljudina!!!! I…što sad reći na ovo??
Jedino što sam mogao napraviti je otpratiti ga pogledom.
Ostavio me 30-tak kilometara prije Bagana u nekom žblj gradu, gradu gdje nema niti jednog jedinog hostela. To je bila moja ideja. Ima u gradu jedan hotel ali za noćenje u istome morao bi izdvojiti 25 dolara. Naravno da neću. Nema hostela ali zato ima života.
Nepisano pravilo koje me prati cijelo vrijeme je to da na kraju teškog i napornog dana uvijek slijedi ‘nagrada’. Samo se u noć treba ući bez sumnje, panike, cviljenja i plakanja. Sjetio sam se ovog ultimativnog zakona, kupio banane i sjeo na beton. Jeo, promatrao i čekao da se nešto dogodi. I dogodilo se. Prišao mi je profesor engleskog jezika i rekao mi je neka odem na policiju te da im objasnim da nemam smještaj. Otišli smo zajedno, profesor im je sve objasnio te su me policajci proslijedili imigracijskoj policiji. “Ups!! Samo tamo ne!!!”. Ovo što se upravo događa probat ću vam s nečim usporediti.
Moj odlazak u imigracijsku policiju i žicanje smještaja vrlo je slično kao da se nalazite u državi u kojoj je pušenje marihuane zabranjeno (znači, skoro u svakoj) i vi otiđete u sabor te ih pitate da li možda ima netko za joint!
Došli smo u imigracijsku postaju te nakon pola sata nazivanja i fotokopiranja mojih dokumenata, bilo mi je rečeno da sjednem na stražnje sjedalo motora. Ja i vozač bili smo na prvom motoru dok je iza nas bio policijski motor koji nas je pratio. Deset minuta kasnije, došli smo u hotel. I sad opet slijedi ona “myanmarska” čarolija. Policajci su mi dogovorili besplatan smještaj u hotelu. Dobio sam sobu s bračnim krevetom i klimom. Ali to nije sve. Nakon pola sata na vrata mi je pokucalo osoblje hotela i dostavilo mi besplatnu večeru.
Ali ni to nije sve. Ujutro me osoblje hotela prebacilo na cestu izvan grada gdje sam nastavio stopirati prema Baganu. I…što sad reći na to??Da li možda iskorištavam njihovu dobrotu? Ili se ipak samo prepuštam situacijama? Ali, što mogu kad mi oni uvijek prvi priđu….a ja samo hvatam dobar vjetar.
