Evo me nakon dugo vremena. Mea culpa, mea maxima culpa. Nakon dugog promišljanja, odlučila sam da je tako ipak najbolje. Svi bi od sebe trebali davati samo ono najbolje pa je odluka o šutnji bila po meni najmudrija.
Ne da nisam imala niš’ pametnoga za reći (toga svako žensko ima u izobilju) već mi se nije dalo hodati po sudovima zbog raznih tužbi javnog tužiteljastva.
Ovaj tekst pišem na svoj zadnji radni dan. Naime sa velikim zadovoljstvom sam došla jednog jutra na posao, uzela mobitel u ruke, nazvala šefa i rekla – ” Dajem otkaz.” Najbolji potez ikad.
Da, odlučila sam svjesno i savjesno ostati bez posla u ovoj jadnoj maloj državici u kojem nema dovoljno radnih mjesta. U kojoj uopće možeš biti sretan što hodaš na posao, a ne i da si za njega plaćen (adekvatno ili bilokako). Briga me, što je previše je previše.
Prilično nerazuman potez zar ne? Reklo bi se čak i bahat. Ima milijune ljudi na ovoj kugli zemaljskoj koji hodaju i rade nešto što ne vole, nešto u čemu ne vide smisao, ali raditi se mora. Odtrpiš. Odradiš. Na kraju mjeseca zaradiš pa ti bude lakše.
Da… sve je to OK sve dok nije više OK. I ja sam trpila, pronalazila izgovore i razloge zašto je ipak bolje biti zaposlen bez obzira kakav god da posao bio – glavno da je plaćen nego li čamiti na burzi i čekati Isusovo spasenje u najmanju ruku.
Ne valja se zadovoljiti sa malim. Niti polovnim, a bogami niti sa nedovoljnim. Ne valja. Ispašta srce, duša, um i tijelo. A i novčanik. Ne valja. Treba ići za boljim, treba težiti ljepšim i potpunijim, ponekad stvarno treba biti sebičan i umišljen te sam sebi reći – zaslužujem bolje.
Vjerujem da je svatko od nas barem jedamput dao otkaz, ipak su davno prošla ona neka vremana kada su se ljudi zapošljavalji nakon školovanja i ostali raditi do penzije kod istog poslodavca. Osjećaj je dobar zar ne? Pogotovo ako daš taj famozni otkaz jer te čeka nešto bolje za uglom. Pa kad te šef onako s visine upita ” I kaj buš sad kad si dala otkaz? Znaš da na burzi nemaš nikakva prava na naknadu?”
E pa dragi moj šefe za nepovjerovati, ali ja sam jučer bila na ne znam više ni sama na kojem razgovoru za posao i zamisli – dobila ga! Da, o da! Imala sam ja plan. Da ga nisam imala još uvijek bi čamila na ovom odjelu psihijatije na koji su me greškom smjesili, čupala kosu i vrištala da je ovo neka pogreška!
Ovaj tekst pišem u ime svih onih koji trpe jer moraju, rade nešto što ne vole da bi prehranili obitelj. U ime svih nesretnih, u ime onih koji bježe glavom bez obzira preko granice. I vaše vrijeme će doći. Vjerujte i djelujte. Ne tražite odobravanje od nikog, nećete ga dobiti, ne obazirite se na odmahivanja glavom, idite dalje za svojim željama i snovima. Kad ne očekujete ništa, dobit ćete najviše.
Ne dajte se pokolebati, sami znate kako bi vaš život prekratak za sranja i mišljenja malih ljudi koji ni sami sebi ne mogu pomoći stoga neće ni drugima. In memoriam svim poslovima koji su bili loši, oduzimalo dostojanstvo i komadiće ljudskosti, na kojima ljude pate, boje se i na koje idu teških olovnih nogu. Neka se više nikad nikome ne desili.
Kako bi moja T. Rekla sve je ovo putovanje koje vodi nečem boljem na što sam zavcičala da mi je više dosta putovanja jer me hvata muka, a nemam tableta protiv povraćanja. Dva dana kasnije stvarno je putovanju došao kraj. I osjećaj je bio predobar. Stigla sam tamo gdje sam jako davno krenula.
Sad je vrijeme za odmor. Odradila sam sve do zadnjeg dana. Svaki ponedjeljak, svaku srijedu, subotu i nedjelju, svaki dan u tjednu. Sad mi je dosta. Stvari spremljene u kovčegu i dragi moj Jadrane here I come!
Gledam face pune nevjerice kako me ispituju, dala si otkaz u ovo današnje vrijeme? Pa ti nisi normalna! Jesam i to sasvim jesam. I znate kaj, baš sam se dobro osjećala. Skoro k’o na 18-ti rođendan. A tako jako dobro se nisam osjećala već jaaaako jako dugo. Možda predugo.
Odgledala sam ja svoje sa sjetom u očima sve slike na fejbucima i instagramimia sa mora, plaža i bazena… sad se budem malo ja hvalila. A onda me čeka novi izazov. Jedva čekam uhvatiti se u koštac sa njim.
Puštam pjesmuljak Nene Belana i moje ljeto je službeno počelo. Mislim bude, nakon šest navečer.
