Nešto prije zore, stigli smo u Hampi. Iza mene je deset sati noćne vožnje u autobusu koji je nerijetko mijenjao cestu sa zrakom. Svaka rupa na cesti te svaki ležeći policajac bili su glavni krivci za odvajanje mojeg tijela od kreveta. Mislim da sam nakon ove vožnje polako počeo shvaćati što je to bestežinsko stanje.
Uzeo sam noćni bus zato što sam mislio da ću cijelim putem spavati te odmoran doći na odredište. Međutim, to se pokazalo jednostavno nemogućim. Nema spavanja kad te Indijac s autobusom vozika po tim svojim savršenim noćnim Indijskim cestama.
Izlazim iz autobusa te načujem jednu priču koja je kružila tim jutarnjim zrakom. Priču o jednoj rijeci:
‘Ljudi, ako ju želimo prijeći, jedina solucija je pronalazak broda’, iz mračne pozadine zaluta glas koji nas je sve zajedno pogledima spojio. Kako nitko od nas nije kužio gdje se nalazimo i kuda dalje, odlučili smo slijediti taj glas te krenuti prema rijeci.
Približavajući se rijeci, iz daljine nas je uočio kapetan koji je spavao pored broda. Tek što se probudio i trgnuo iz sna, brzinom svjetlosti krenuo je pripremati svoj brod. Međutim, ne ovaj putnički koji je lijepo bio parkiran na obali te koji ima svoj vlastiti pogon, nego neki svoj mali, ručno izrađeni, najmanji brodić koji jedva da se i primjećuje. Pet minuta kasnije…brodić je bio spreman, kapetan je zauzeo svoju čelnu i ponosnu poziciju te je plovidba mogla krenuti.
Inače, jučerašnji dan započeo sam sa stopiranjem prema ovdje koje i nije završilo baš najbolje za mene. Indija definitivno nije zemlja za stopiranje. Ceste su toliko nagužvane da se u svom tom kaosu nisam niti primjećivao. Kao šlag na tortu da odustanem što prije bilo je zaustavljanje motora svakih par minuta na kojemu su Indijac, ili dva, galamili kako ovdje nikad neću primiti stop. ‘Ovo ti je Indija, nitko ti ovdje neće stati’. Stvarno motivirajuća rečenica. ‘Kupi autobusnu kartu i makni se s te ceste jer trošiš vrijeme bezveze’. Ali…moj ego!
Naravno da mi neće dopustiti samo tako da odustanem i da slušam bilo koga. ‘Ma šta oni znaju? Neznaju oni da smo mi do Indije došli većinom s autostopom’, priča mi moj prijatelj u glavi. ‘Da, imaš pravo…ostat ću na ovoj cesti i nastaviti sa stopiranjem. Doći ćemo mi već nekako. Da li si sada zadovoljan??’, pitam ga. ‘Daaaa’!, odgovara mi
