Ljudi ne znaju koliko je malo potrebno da bi bili sretni. Možda zato jer se sreća može sresti svakog dana u najmanjim sitnicama na najneočekivanijim mjestima pa je propuštamo olako. Promakne nam. Kažu da se sa malim sretnim sitnicama zadovoljavaju ljudi koji ne streme nečem boljem, većem, sretnijem.
Ne kažem da nema istine u tome, ali ponekad ljudi znaju biti toliko zasljepljeni dalekim maglovitim ciljem da ne vide osunčan put kojim koračaju. Dakle, kao što bi pametni ljudi rekli sve je stvar percepcije i osobnih afiniteta. Život bi bio poprilično jednostavan kada bi ljudi međusobno uvažavali tuđe stavove, mišljenja i uvjerenja, kada bi imali poštovanja prema željama, emocijama i potrebama kako drugih tako i vlastitih, kada ne bi toliko zabadali prste u tuđe živote. E pa tko kaže da je život jednostavan? A da je suživot s drugima još jednostavniji? Apsolutno nitko.
Ljudi su društvena bića i imaju taj prokleti nagon da ih sve zanima. Zašto? Zato jer ne vide svoju sreću, ali zato bez pardona vide tuđu. Pa zašto bi onda tuđa sreća bila veća njihova vlastita, to nema nikakvog smisla! Eto problema.
Priča mi Ana kako obožava svoj život. Nekako su kockice sjele svaka na svoje mjesto i baš se im sve lijepo posložilo. Moram nadodati jer je i ona to naglasila – “I to u Hrvatskoj!”. Bravo za nju. Njezin široki osmijeh govori više riječi nego srednjoškolski sastavak na temu “Kako si proveo ljeto”. Konačno su ona i njezin muž istovremeno i oboje zaposleni, djeca polako rastu već su samostalna, promijenili su krov na kući, otplatili auto, baš sve ide kako treba. I tada se odlučila vratiti doma ona – punica.
Ana se trudi i dalje smijati, isijavati sreću i zadovoljstvo, al’ ponekad se taj osmijeh zakiseli. Znam da joj neće trebati dugo da otvori dušu, srce i usta pa tako prođe tjedan ili dva. “Ubit ću je! Majke mi, makar mi to bilo zadnje u životu, ubit ću je!” – vrišti sa vrata još prije prve jutarnje kave. Pa k vragu, još je jutro, a ti si već na najboljem putu za električnu stolicu. “Sigurno nije tako loše.” – mirnim tonom pokušavam izravnati njezine živce koji vijore na vjetru histerije.
” Nije?! Nije?! Da ti kažem što nije dobro! Nije dobro što se samo uselila k nama bez pitanja kao da se to podrazumijeva. Nije dobro što je ona stara pa se sada moramo brinuti za nju, a nit je stara, niti nemoćna. Žena je hodajuće zlo!” – sad već polako suze naviru pa samo stavljam veliku rolu papira na stol. Dakle, krenimo redom, što je bilo?
Gospođa je došla u mukotrpnu zasluženu penziju – njemačku – moram naglasiti i odlučila se vratiti doma. K svome sinu jedincu. Jest da ima kuću koju si je gradila godinama baš za ovu priliku da se ima kamo vratiti, al’ sad joj se ona nekako čini praznom, nedovršenom i ne domom. A dom je tamo gdje su ti najmiliji. A njezini najmiliji su taman pronašli svoju sreću i ne daju nikome da je dira. Eh i gospođa je našla svoju sreću (penziju i povratak u predivnu nam Hrvatsku) i neda nikome da joj umanji taj doživljaj.
Pa je sad gospođa starija i mudrija i točno zna kako se što radi najbolje, što je njezino najdraže čedo voljelo jesti kad je bilo malo prije dvadesetak-tridesetak godina, koje cvijeće isparava mirise koji potiču nervozu (da Ana, zato si nervozna jer imaš rajski cvijet u vazi umjesto standardne ruže), koju mjeru ima idealna gredica (premda sam sigurna da u dalekom Minkenu nije imala svoj vlastiti vrt pa zna sve tajne vrtlarstva), što bi djeca morala raditi nakon škole i što je najvažnije, kada stavi svaku ukrasnu figuricu, teglicu i kabarinčev kavez voservagom u harmoniju sa majčicom zemljom, ustvari, da mladi znaju najbolje te da se ona u ništa ne miješa.
Zadovoljno protrlja ruke i ode susjedi na kavicu da nadoknadi sve što je propustila od ’71. Anin muž slježe ramenima jer je preumoran od posla, a Ana doživljava nervne slomove. Punica je sretna, ona je pronašla svoju sreću, konačno je slobodna, kod kuće sa svojim najmilijima, bez obaveza i sa šefovskom penzijom. Jer je to zaslužila. Tako je njezina sreća progutala tuđu sreću bez da se imalo umiješala. Jer naša osobna sreća je važnija od tuđe osobne sreće. Nije li?!
Teško si je postaviti granice, ali je zato drugima puno lakše zacrtati njihove. Teško je uskladiti dvije različite harmonije i dva različita sklada. Teško je započeti novo razdoblje života bez ijedne prepreke na cesti, a put je dug… I kvrgav do te sreće.
Žao mi je Ane, zaista je, znam da je zaslužila svaki djelić zadovoljstva koji pokušava podijeliti sa svojom obitelji. Žao mi je i njezina muža kojeg paraju svaka na svoju stranu i samo što ne pukne na tisuću dijelova. Žao mi je i gospođe punice koja je i sve to sama proživjela, na svojoj koži osjetila i to zove životom. Strašno mi je žao što moram odgovarati od ubojstva već zarana, a samo zato jer jedna sreća zadiru u drugu.
