Eto, kako su nam ovi zimski praznici došli, tako su i ošli. Uz toplo vrijeme, maglu i na brzinu. Sve što je lijepo prekratko traje. Gotovo da sam se ubila od hrane, pića, zabave i lutanja po bijelom svijetu baš kao i vi. Vjerujem da ste uživali te da niste oduševljeni povratkom u realnost baš kao ni ja. Uglavnom, tko je preživio pričat će, a moj autić, mobitelčić i status nezaposlena nisu preživjeli. Oni su mrtvi-hladni k’o krepana riba na suhom.
Kako je snijeg odlučio padati kao blesav u naravno krivo vrijeme (nakon praznika), ja sam naravno imala obavezu otići do grada jer to tako valjda mora biti. Ovi sa zavoda za zapošljavanje uopće nemaju razmijevanja za moj netalent vožnje po snijegu i ledu pa baš sad moram ići prikupljati dokumentaciju za posao koji sigurno neću dobiti. Znam tko ga hoće, a to neću biti ja.
Osim toga, snijeg zna da nisam baš nešto ekstra vozač, pa zašto da onda ne testira još jednom moje vozačke sposobnosti i ove zime?! Pita se, nisu li se možda moje sposobnosti kao vozačice poboljšale, možda sam na poligonu usred ljeta vježbala vožnju skliskim, ledenim i snježnim uvjetima. Možda jesam, ali ne nisam! Ako ste pomislili da sam napravila nekoliko rotacija oko vlastite osi zajedno s automobilom na cesti i testirala stabilnost autobusne postaje, ne nisam.
Moj mali autić zvan Embrio jednostavno nije upalio. Ipak treba kupiti i novi akomulator nakon nekoliko godina, ne? Ništ spektakularnoga, već jednostavno… faking auto, kad ga baš stvarno trebaš, on pokaže žaruljicu zvanu srednji prst.
Tako sam se odvažila, da odvažila, na vožnju do grada sa svojim jako dragom prijateljicom Anom. Krenule smo skoro dva sata ranije nego bi inače išle, jer računica je sasvim jednostavna – sat vremena do cilja i sat vremena kave. Osjećale smo se baš onako važne i hrabre dok smo u to snježno jutro jurile 35 km/h ledenom cestom i pičkarele tetu u terencu sa pogonom na sva četiri kotača ispred nas koja je vozila nešto sporije nego što smo zamišljale… jer ipak cure nam dragocjene minute trič-trača uz kavu pošto nijedna nema termosicu da pijemo putem.
Osim toga, tu se onda stvara problem vidljivosti pošto uz kavu ide cigareta (još jedna uzaludna novogodišnja odluka), a osim toga još smo obadvije ćorave, a stakla na pol zaleđena, pa pad koncentracije, pa dim… ne, ne… testiranje stabilnosti uslijed udara autobusne stanice nama ne gine.
U grad smo stigle cijele, zdrave i vrlo važne, jer ipak došle smo na kavu, ne? Mislim sa sela, ono ne, kaj da do tog famoznog grada nema bar dvadeset i dvije birtije, u trećini nijh slušaju “Kazni me kazni” od ranog jutra/još od jučer, a u ostatku lokala drma neki lokalni radio s prilično nesretnim odabirom pjesama. Što je Ani totalno super, jer žena apsolutno odlijepi na “Zlatne strune”. A jebi ga, nitko nije do kraja savršen.
Za tu svećanu prigodu ispijanja ranojutarnje fensi kavice, Ana je čak stavila full make up, izmotavala se činjenicom da poslije ide na posao, dok ja baš i nisam fasadirala zarana, jer zaboli me moje dobro oblikovano dupe za must have kilu fasade na faci. Moram priznati da taj trend odlazaka u grad na kavu nikad nisam u potpunosti niti shvatila niti željela prihvatiti.
Ti vrapca kaj da idemo u Zagreb na onaj Cvjetni trg ili gdje je već vrlo inn i trendi ispijati kavicu pod sunčanim očalama bez obzira na vrijeme. I kaj da smo svi vrlo važni i bitni! No da ne duljim i konačno krenem dalje sa pričom, sjednemo mi tako, naručimo, čekamo i opazimo prvo poznato fasadirano lice koje traži slobodan stol, ono opazi nas i pocmafka nas iz daljine letećim cmokama baš onako kao na američkim filmovima (garant budem i od tog letećeg cmafkanja dobila herpes).
“Je pa curke, pa i vi ste tu? Vama se uopće nisam nadala!” – zacvrkuće, a ja joj bogme vjerujem, nisam se ni ja sebi tu nadala, al eto moram ići po taj famozni papir na kojem piše da nisam kriminalac niti da me tko trenutno kazneno goni.
“Baš nam je zapalo ne, ljepotice moje? Brigič baš imaš super frizuru, a Ančica se baš baš, al’ fakat baš proljepšala!” – cvrkutala je i dalje uzbuđeno Mimi (koja se zapravo zove Marija, al’ to je tak obično ime pa se predstavlja kao Mimi, što je da se mene pita ime za… mačkicu). Ana je malo teško počela disati i vidim da joj se nešt mrači pred očima, al’ ne od previše smoky eye šminke, već od ludila. Nešt se počela smickati po stolcu i mislim da će joj opaliti vritnjak.
Sva sreća da joj je zazvonio mobitel jer bi Mimi i dalje bila u “Holivud girl điru nismo se vidjele milijun godina” pa ni nebi opazila Aninu zimsku čizmu u svom koljenu ili dupetu. Zove Iva, da ima jedno radno mjesto otvoreno, pa me ne može dobiti jer gle čuda – crko mi mobitel.
Ne baterija crkla, a ja zaboravila platiti struju pa nemam gdje uštekati, već onako zapravo, do kraja mrtav-ladan crko i nema mu pomoći. Mislim da ima nešto s time WC školjka i nečije dijete. Ali i ne mora značiti… samo kažem… da je to jedna od opcija, onih najvjerojatnijih. Nije da optužujem čiju majku, ali tako mi nekako zvoni.
“Kaj, daj malo glasnije. Ništ te ne čujem! Aaa, kažeš zapošljavaš? Da li znam koga nezaposlenoga željnoga i voljnoga raditi?” – već vidim taj zlokobni smiješak koji mi sve govori… a govori da je došlo vrijeme naplate starog duga. O da, ovo je obračun Ana-Mimi, a ja sam samo nijemi svjedok hladnokrvnog ubojstva.
Mimi s oba kažiprsta puna entuzijazma i naivnosti pokazuje na sebe “da ja sam, ja ja ja!!!”, ali Ana hladnokrvno pruža mobitel meni u ruke. “Sorkač Mimi, moram pomoći potrebitom, a Brigita je potrebna. (Potrebita. Vatever. Znate na što mislim.) – Iiii osim toga, mislim da piše u Bibliji, oko za oko, zub za zub.”
I tako sam ni kriva ni dužna dobila posao u gradu koji ću obavljati na selu, na fensi kavici, pukom igrom slučaja jer mi crko auto, mobitel i jedno prijateljstvo prije milijun godina kada je Mimi mislila da je bolji izbor za Aninog današnjeg muža. Pa je radila svašta. Dirala ne – njezine božićne kugle što se Ani nije dopalo.
A sad? Sad ne radi ništa osim što neprekidno traži posao koji ne može dobiti. I još uvijek traži potencijalnog supruga kojeg ne može naći. Iiii… još uvijek traži milost starih prijateljica koju neće dobiti. Karma is one nasty bitch.
Taman dok sam se ufurala u spiku seksi hausvajf iz ruling in tis nejburhud opet moram na posao. A ‘bem mu miša, zar je moguće da mi se već ispunila jedna (al’ ne i najvažnija) novogodišnja želja?! Jee!! I da imam super prijateljice koje misle na mene? Jee!! I da nemam nijednu lažnu prijateljicu jer sam bila pametna u kasnim, pardon ranim dvadesetima?! Jee!! I da imam super dečka koji je očistio cijelu pješačku stazu u ulici da tko ne slomi nogu? Imam! I baš mi je super 😀
