Razgovarali smo s doktoricom obiteljske medicine Petrom Pongrac Radmanić koja radi u ordinaciji u Nedelišću
Petra Pongrac Radmanić liječnica je obiteljske medicine s ordinacijom u Nedelišću. Rodom je iz Donje Dubrave, a danas sa suprugom, koji također radi u zdravstvu, živi u Varaždinu.
U ordinaciji u Nedelišću zatekli smo je u društvu medicinske sestre Jelene Turk i mlade liječnice Antonije Marciuš koja je ondje na radu pod nadzorom.
Vedra i simpatična doktorica već je 12 godina u medicini, a ljubav prema obiteljskoj medicini, kaže, rodila se još u vrtićkim danima.
„Kad su nas u vrtiću pitali što želimo biti kad odrastemo, uvijek sam odgovarala – liječnica. Medicinsku školu završila sam u Varaždinu, smjer fizioterapeut, fakultet na Medicinskom fakultetu u Rijeci, a specijalizaciju iz obiteljske medicine u Zagrebu. Mogu reći da sam ostvarila svoj dječji san“, govori dr. Pongrac Radmanić.
Prvi koraci na otoku
Njezin profesionalni put, kao i kod većine mladih liječnika, nije bio bez izazova. Nakon dobivene licence, neposredno prije ljeta, slala je molbe domovima zdravlja na obali jer su se otvarale turističke ambulante. Poziv je stigao – otok Unije.
„Dogovorili smo smještaj i sve detalje, a na kraju razgovora sam pitala: ‘A gdje je otok Unije?’“, prisjeća se kroz smijeh.
Na terenu je saznala da je riječ o malom otoku površine manje od 17 četvornih kilometara, sa šezdesetak stanovnika izvan sezone i dvije tisuće tijekom ljeta, bez ljekarne i s brodskom linijom jednom dnevno.
„Prva dva dana bila je panika – nisam znala koga zvati ni kome se obratiti. Nakon tri dana sve je sjelo na mjesto. Mještani su imali moj broj, nisam morala stalno biti u ambulanti.
Najčešće sam liječila sunčanice i ubode morskog ježa. Sustav ljekarne bio je poseban – napišem recept, pacijent ode do luke, kapetanu brodića da 20 kuna i on obavi kupnju u Malom Lošinju. Sljedeći dan lijek stiže na otok.“
Priča je to koja neodoljivo podsjeća na scenarij televizijske serije “Život na sjeveru” i avanture dr. Joela Fleischmana u izoliranom gradiću na Aljasci.
Orehovica – škola izdržljivosti
Nakon otočke epizode zaposlila se u ambulanti u Orehovici, koju i danas pamti s dozom nostalgije, ali i realnosti.
„Postala sam dio zajednice, no ambulanta je bila velika. Imala sam 2125 pacijenata – maksimum. Volim rad s ljudima, ali imala sam osjećaj kao da su na pokretnoj traci. Čekaonica puna, brzo unutra, brzo van.
U takvom ritmu liječnik može pogriješiti, a nema ni vremena za potpunu posvećenost pacijentu. Posao sam često nosila kući, odgovarala na mailove navečer… To nije dobro ni za liječnika ni za pacijenta.“
Kao jedan od ključnih problema ističe sustav koji dopušta prevelik broj pacijenata po jednom liječniku. “Obiteljske ambulante dobre su u organizaciji posla, no organizacijski problemi javljaju se na državnoj razini. Smatram da bi trebalo zabraniti ambulante s tako velikim brojem pacijenata”, kaže doktorica.
Nedelišće – ravnoteža
Zato je napravila veliku životnu promjenu i oprostila se s ambulantom u Orehovici za koju se toliko vezala. Prije godinu dana došla je u Nedelišće, u ambulantu s manjim brojem pacijenata i drugačijim tempom.
„Danas imam oko 1700 pacijenata, dnevno ih obradim između 100 i 120. Razlika je ogromna. Sada zaista imam vremena za svakoga.“
Upravo to smatra najvećom prednošću obiteljske medicine – kontinuirani odnos s pacijentom.
„Specijalist često obrađuje jedan simptom i šalje pacijenta dalje. Mi pratimo pacijenta od početka do kraja, učimo o njemu i s njim. Ako je dugo kod nas, imamo cjelovitu sliku njegova zdravstvenog stanja.“
Mlada snaga u ordinaciji
U ordinaciji je i mlada liječnica Antonija Marciuš iz Savske Vesi, nedavno diplomirana, koja ondje odrađuje rad pod nadzorom. Privlači je obiteljska medicina, ali i mikrobiologija te laboratorijski rad, pa konačnu odluku o specijalizaciji još nije donijela.
„Obiteljska medicina je lijepo područje jer pratiš pacijenta od početka do kraja, kao što je opisala dr. Pongrac Radmanić. No administracija je zahtjevna, puno je pravila bez jasnih pravilnika, posebno oko HZZO-a. Sve se uči u hodu, a pogreške se skupo plaćaju“, kaže.
Desna ruka ordinacije
Administrativni i organizacijski dio posla već godinama drži medicinska sestra Jelena Turk iz Pušćina, prvostupnica sestrinstva i, kako doktorica kaže, desna ruka ordinacije.
U Nedelišću radi 11 godina, a prije toga četiri godine u kućnoj njezi. Kaže kako pacijente prepoznaje po glasu i prije nego što se telefonski predstave.
„Drago mi je što je dr. Pongrac Radmanić došla s već završenom specijalizacijom. Prije nje sam svake godine imala novog liječnika koji bi ubrzo odlazio na specijalizaciju. Imamo odličnu suradnju i mislim da je i njoj lakše imati sestru koja dobro poznaje pacijente“, kaže sestra Turk.
Doktorica se slaže i nadovezuje: „Od prvog dana osjećam dobrodošlicu. Lijepo je kad vam pacijent poželi uspjeh i kaže da mu je drago što ste došli. Ovaj posao ne bih mijenjala ni za što.“
U vremenu kad se liječnici često broje, mjere i preopterećuju statistikama, ova ordinacija pokazuje da medicina ipak najbolje funkcionira kad se svede na ono osnovno – čovjek ispred čovjeka.
