S “dotorom Karmelom” razgovarali smo o dugogodišnjem radu i izazovima u obiteljskoj medicini, o životu u Međimurju te o životnim izazovima
Kada smo ušli u ordinaciju doktorice Karmele Matjan Bogdan u Domu zdravlja Čakovec, dočekala nas je nasmijana i vedra liječnica – zdravstvena djelatnica s više desetljeća iskustva rada s pacijentima, Splićanka s međimurskom adresom i osebujnom mješavinom splitskog i međimurskog govora.
Njezin životni i poslovni put nije bio lak, a doktorica Matjan Bogdan kaže kako “gura” dalje – za sebe, za obitelj, kćer Petru i unuka Deana Haydena (12), za pacijente – i nije joj teško.
No kako je Splićanka završila u Međimurju?
„Supruga, Milana Matjana iz Čakovca, upoznala sam u Rijeci na fakultetu. U Zagrebu mi je bilo nezamislivo studirati jer nisam mogla zamisliti život bez mora.
U Rijeci smo se upoznali na balu medicinara – prava romantika. Bal je tradicija Medicinskog fakulteta u Rijeci, a brucoši plešu valcer i polonezu u kristalnoj dvorani Hotela Kvarner. Tako su spojili njega i mene u par – tu smo se upoznali. A ja tada nisam ni znala gdje je taj Čakovec, osim da se tamo proizvode nekakve čarape.
Kad me prvi put vodio u Čakovec i kad smo prošli Varaždin, rekao mi je da pripremim putovnicu jer ćemo prijeći most i stići u Međimurje. Imao je odličan smisao za humor“, prisjeća se s osmijehom.
Nakon završetka studija preselili su se u Čakovec jer je u Međimurju, kako kaže doktorica, sve bilo nadohvat ruke. Imali su riješeno stambeno pitanje, doktorica je dobila specijalizaciju koju je željela – školsku medicinu, a njezin suprug kirurgiju.
„Ovdje sam se zaista osjećala dobrodošlo, lijepo primljeno i prihvaćeno. I u njegovoj obitelji i u bolnici“, kaže.
Nažalost, doktor Milan Matjan naglo je preminuo 1994. godine. Vratio se upravo s ratišta gdje je četiri godine vodio kirurške ekipe. Imali su san o privatnoj ordinaciji, počeli su radovi na kući i usred svega toga doktorica Matjan Bogdan ostala je sama s kćeri Petrom koja je trebala krenuti u prvi razred gimnazije.
Novi početak
Trebalo je krenuti ispočetka – na pola porušene kuće, bez supruga. „Ostala sam u Međimurju, nastavila raditi kao voditeljica školskog dispanzera, punih 15 godina. Izgradila sam privatnu ordinaciju i otvorila prvu privatnu ordinaciju školske medicine u Hrvatskoj“, priča dr. Matjan Bogdan.
No zakonodavstvo joj je ubrzo postavilo novu prepreku. „Došla je uputa iz Ministarstva da se školska medicina gasi u obliku kakav sam ja imala. Nije više bilo kurative i preventive, ostala je samo preventiva, a meni je to bilo nezamislivo. Morala sam imati kontakt s djecom i roditeljima, morala sam znati što se događa.
Zato sam se preregistrirala u obiteljsku medicinu i kod kuće imala privatnu praksu sve do prije tri godine, kada sam je morala zatvoriti. Zakon kaže da nositelj privatne prakse ne može imati više godina nego što sam ja tada imala. Ordinacija se ne može ni naslijediti ni prodati s pacijentima, pa danas stoji zaključana u kući.
Na sreću i gostoljubivost Doma zdravlja Čakovec, kojima je trebao liječnik, došla sam ovdje zajedno sa sestrom i svim svojim pacijentima – njih oko dvije tisuće. Odmah sam zaposlena na neodređeno vrijeme. Više nisam privatnik, nego zaposlenik Doma zdravlja“, objašnjava.
Njezina ordinacija u Domu zdravlja specifična je po jednoj stvari – kod nje su danas pacijenti koje je upoznala kada su imali sedam godina i koje je pratila još u školskoj medicini.
Novi izazovi – strani radnici
„Sada su moji pacijenti između 40 i 50 godina, mnogi su zaposleni. Imam i jako puno stranaca – po mojoj procjeni oko 400. U ordinaciji se danas govori više engleski nego hrvatski. Prije je to bilo nezamislivo.
Srećom, sestra Ilonka Halić izvrsno zna engleski“, kaže doktorica, uz riječi posebne pohvale: „Bez Ilonke ova ordinacija ne bi funkcionirala. Ona obavi najveći dio administracije, a meni ostaju bolesni pacijenti.“
Tu je i mlada liječnica, dr. Anna Braniša iz Belice. Doktorica Matjan Bogdan joj je mentorica i u šest mjeseci dobit će dobar dojam o obiteljskoj medicini te upoznati detalje posla. Za sada je jako zadovoljna, doktorica Matjan Bogdan pravi je izvor znanja, a rad s pacijentima odličan. Možda će upravo taj detalj prevagnuti prilikom biranja specijalizacije. (Nadamo se.)
Dotaknuli smo se i problema stranih radnika i nepostojanja medicinske dokumentacije, no isti problem imaju i Međimurci koji odlaze raditi u inozemstvo.
„Kad strani radnik dođe k meni, ja ne znam njegovu povijest bolesti, moram mu vjerovati na riječ. Isto je i s mojim dugogodišnjim pacijentima koji su otišli u inozemstvo pa ih ponovno vidim nakon nekoliko godina – nastane rupa u kartonu i opet moram vjerovati da su išli na preglede i liječili se.“
Razlika između školske i obiteljske medicine velika je – kazuistika je posve drukčija. Školskom bi se medicinom, kaže, bavila i danas da joj pacijenti nisu odrasli. To je široko područje vezano uz djecu i mlade – adolescentna ginekologija, psihološki problemi, teškoće učenja. O tome je pisala i magistarski rad, pristupajući školskom neuspjehu kao dijagnozi. Dijete nije lijeno – jedinica u školi jest dijagnoza.
Danas radi s odraslima, no psihološki problemi ostaju prisutni – stres, depresija, nezadovoljstvo, ovisnosti. Moderan život proizvodi sve nesretnije ljude.
Uz to dolazi i najteži dio – smrt pacijenta. Teško je gledati nekoga kako odrasta i stasava u čovjeka, a zatim umire u najboljim godinama. Kontakt s obitelji tada je posebno emotivan i stresan. To je jedan od najtežih aspekata obiteljske medicine, ali i dio života.
“Ne bih mogla raditi nešto drugo”
Dolaze li pak pacijenti kod „dotore Karmele“ preventivno ili tek kad zagusti?
„Većinom dolaze kasno. Ta generacija pacijenata nekako vjeruje da je zdrava. U preventivi se moram jako truditi da ih pošaljem na preglede. Za pušače postoje programi ranog otkrivanja raka pluća – tu se baš potrudim nagovoriti ih.
Isto je i s rakom crijeva ili prevencijom karcinoma u obiteljima gdje postoji povijest bolesti. Prevencija ide dokle god poznajete nekog pretka s malignom bolešću. Ne radi se samo o užoj obitelji. A mlade je najteže nagovoriti na preventivne preglede. Najviše vole pregledavati madeže, valjda jer to ne boli“, kaže i dodaje: “Obiteljska medicina je ipak zanimljiv posao. Imam oko 1850 pacijenata, dnevno ih obradim 70 do 80 i nikad mi nije palo na pamet raditi nešto drugo.“
Za kraj otkriva kako je, unatoč desetljećima provedenima u Međimurju, međimurski govor i dalje iznenađuje. Prisjetila se i anegdote s prvog radnog mjesta u Murskom Središću.
„Pregledavala sam dijete koje mi je reklo: ‘Fpičila me čmela.’ Pitala sam ga neka kaže pčela, a on opet – čmela. Htjela sam ga poslati logopedu dok me sestra nije spriječila i rekla da je to lokalni govor“, kroz smijeh prepričava dotora Karmela.
Razgovor o obiteljskoj medicini, pacijentima i izazovima zdravstva završio je s osmijehom. Kažu da je cilj u životu čuvati zdravlje kako bismo što rjeđe išli liječniku – ali kod dotore Karmele čovjek bi rado svratio i bez potrebe, barem po dobar životni savjet.
