Sveta Marija će je pamtiti, Sveta Marija se njome ponosi isto kao svojim ribičima Klena. Samozatajna i nenametljivo je iz te sredina na nacionalnu sportsku pozornicu došla jedna ‘deklica’ koja se podredila rukometnom sportu posredstvom kojeg je ‘cirkulirala’ u našem najelitnijem rukometnom klubu – Rukometnom klubu Podravka Koprivnica.
Danas ćemo je predstaviti kao sportsku damu i reći da je to Iva Pongrac. Kao i sva djeca rođena je u Čakovcu 19. lipnja 1991. godine, no vezana je za Svetu Mariju. Već kao učenica četvrtog razreda tamošnje OŠ-e zavoljela je rukomet. Jednostavno je rekla roditeljima kako bi ga željela igrati.
– A gdje deklica? – pitali bi oni premda su znali da u njihovoj blizini 20-tak i nešto kilometara preko Drave postoji vrsni rukometni klub kamo su je roditelji dva puta tjedno vozili na treninge. Danas će naša sugovornica reći kako je isprva to bilo dva puta tjedno, a kasnije kada se povećavao broj treninga i utakmica povećao se i broj putovanja u Koprivnicu. U razgovoru nije zaboravila niti djeda koji je “pomagao” njezinim roditeljima. Lakše je postalo kada je tamo upisala srednju školu, postala je Koprivničanka. Školske obveze i rukomet postali su skladni.
– U početku nisam imala jasan stav što ću igrati. Bilo mi je važno da sam u rukometu. Moj ondašnji prvi rukometni učitelj bio je Branko Krajčić kod kojeg sam na početku bila golmanica, ali s vremenom smo ipak odlučili promijeniti moju poziciju u ekipi i “preseliti” me na lijevo krilo za koje smo utvrdili da imam velike predispozicije – kaže Iva o svojim rukometnim počecima.
Nije zaboravila spomenuti profesora Krešimira Šenjija koji joj je u Osnovnoj školi Sveta Marija predavao tjelesni i preko njega ga podržavao, trenirao i motivirao kroz cijelu osmoškolsko obrazovanje.
– Najvažnija i presudna karika u razvoju moje karijere, odnosno igranja u Koprivnici, zasigurno je imao profesor Neven Hrupec. Kod njega sam najviše napredovala i ušla u mlađe selekcije reprezentacija Hrvatske, a na moju radost kasnije me 3 godine trenirao i u prvoj ekipi Podravke, uveo u prvoligaški rukomet i na temelju toga dobivam mjesto i u seniorskoj reprezentaciji Hrvatske, a što je san svakog istinskog sportaša – kaže Iva i prisjeća se vremena kada je na državnim turnirima mlađih kategorija bivala u najboljim sedmorkama na svojoj poziciji (lijevog krila).
Od tada je krenuo sve veći napredak, priključujem se i starijim kategorijama, pozivana je u različite reprezentacije…. Prošla je sve mlađe selekcije reprezentacija, mlađu kadetsku, kadetsku, juniorsku, a kasnije je bila pozivana i u seniorsku reprezentaciju Hrvatske.
-Za mene je upečatljivo bilo svjetsko juniorsko prvenstvo u Južnoj Koreji, te Mediteranske igre sa seniorskom reprezentacijom 2013. godine u Turskom Mersinu kada smo osvojili brončanu medalju. Isto tako klupski uspjesi, odnosno višegodišnja dupla kruna prvenstva i kupa Hrvatske sa Podravkom-priča nam o najupečatljivijim vremenima karijere.
Vratimo se ulasku u najelitniju momčad Podravke? – U prvu ekipu Podravke ušla sam u vrijeme trenera Zdravka Zovka. To je bilo nakon jednogodišnje prvoligaške posudbe u virovitičkom TVIN-u, u koji smo išle na posudbu kao mlade, perspektivne igračice koje smo trebale što veću minutažu kako bi se dokazale i skupile potrebno iskustvo za priključivanje seniorkama Podravke.
U to vrijeme Podravka je imala puno strankinja u ekipi, tako da je bilo poprilično teško kao mladom igraču izboriti se za poziciju. Standardna postajem kad je prvu ekipu preuzeo “moj” Neven Hrupec, tada sam bila na poziciji lijevog krila uz Nikicu Pušić uz koju sam puno naučila- kaže, da bi završila riječima: – U Podravci sam igrala 14 godina, od početka igranja (2000. godina, pa sve do 2014. godine). Tada je uslijedio rastanak, otišla sam u Njemačku, u prvoligaški klub na probu ali se transfer na kraju ipak nije dogodio.
A danas? – Živim u Koprivnici, završila sam diplomski stručni studij Menadžment turizma i sporta na Međimurskom veleučilištu u Čakovcu, te stekla titulu stručnog specijalista ekonomije. Trenutno odrađujem pripravnički staž u Bjelovaru, u tvrtki za međunarodnu trgovinu i igram za prvoligaški Ženski rukometni klub Bjelovar. Prioritet mi je nakon stažiranja naći posao, a uz to igrati rukomet. Od rukometa se nažalost danas ne može živjeti tako da u svakom slučaju prednost dajem obrazovanju i zapošljavanju.
Za kraj neizostavno, međimurski rukomet i eventualno ti u njemu? – Ponosna sam što je međimurski ženski rukomet već par godina u prvoligaškom društvu. Krasi ih sustavni rad i kolektiv. U vezi igranja u Međimurju kaže: – Sve je moguće, napominjem, primarno mi je naći posao i graditi karijeru vezano za to, a rukomet ću tada igrati u gradu u kojem uspijem ostvariti ovo prvo. Ako će to biti Međimurje, Čakovec zašto ne? Bilo bi lijepo kada bi Iva dio svoga rukometnog umijeća podarila i “svojem” Međimurju.