Za poklonike atletike ovih dana imamo prekrasne vijesti. Na juniorskom prvenstvu Hrvatske prvo je u subotu Gabrijel Stojanović izvrsno istrčao 400 m u vremenu novog osobnog rekorda (49,37) i osigurao nastup u hrvatskoj reprezentaciji na 400 m i u štafeti 4 x 400 m ove subote u Slovenj Gradecu na četveromeču juniorskih reprezentacija.
U nedjelju još veći uspjeh je izborila Alena Hrušoci: osvojila zlatnu medalju na 400 m prepone i mjesto u državnoj juniorskoj reprezentaciji a s rezultatom 1,00,23 za pola sekunde nadmašila normu za Svjetsko juniorsko prvenstvo u Eugenu, SAD. Dosad jedini međimurski atletičar koji je imao normu i sudjelovao na svjetskom juniorskom prvenstvo je bio Dejan Dokleja davne 1996. godine u Australiji. Alena Hrušoci je tako sada prva međimurska atletičarka kojoj je to uspjelo. Tim povodom napravili smo ovaj intervju:
Kada si rođena?
– Rođena sam 14. ožujka 1995. godine.
Gdje živiš?
– Živim u Nedelišću.
Koje škole si završila?
– Pohađala sam OŠ Nedelišće, a nakon toga sam pohađala Gimnaziju Josipa Slavenskog Čakovec i eto, sada sam završila i srednjoškolsko obrazovanje.
Kada si se počela baviti atletikom?
– Atletikom sam se počela baviti od 1. razreda osnovne škole, ali recimo da sam nešto redovitije počela trenirati u 7.-8. razredu osnovne škole.
Jesi trenirala još koji sport?
– Da, trenirala sam i odbojku za KOP Čakovec.
Od kada ozbiljno treniraš samo atletiku? Zašto?
– Atletiku sam počela ozbiljno trenirati otkad sam krenula u srednju školu. Jednostavno me privukla, od malih nogu sam zavoljela atletiku i jednostavno je ostala u mome srcu.
Kakvi su bili uvjeti za rad u Nedelišću?
– Uvjeti za rad u Nedelišću…sa slobodom mogu reći da nisu bili bajni. Rad u dvoranici od 30 m i u minimalnoj teretani i nisu baš uvjeti koje bi netko poželio za trening. Ali eto, vidjelo se i po našim rezultatima da smo izvukli samo najbolje iz toga i da nas uvjeti nisu ograničili.
Kakvi su uvjeti sada?
– Trenutačno imamo sjajne uvjete, treniramo na tartanu, iako je to samo 60 m, mogu reći da sam skroz zadovoljna uvjetima i nemam osjećaj da sam zakinuta s te strane, štoviše, možemo trenirati i na travi na pomoćom nogometnom terenu, a konačno imamo i teretanu, jest da smo većinu potrebne opreme nabavljali sami, ali mislim da se ne možemo žaliti na trenutačne uvjete.
Jesu li te zvali u druge klubove? Zašto?
– Nisu me zvali u druge klubove. Imala sam unutrašnje dileme oko prelaska u drugi klub, jednostavno je teško trenirati uz toliko osoba pokraj, bilo nas je užasno puno i to mi nije odgovaralo, ali na kraju sam ipak odlučila ostati.
Što te zadržalo u Nedelišću?
– Pa odmalena sam u ovom klubu i jednostavno me veže puno uspomena, a sama činjenica da bih napustila ovaj klub me preplašila i ostala sam.
Koje uspjesi su ti najveći prije ozljede 2013?
– Recimo da je 2012. godina bila vrlo uspješna za mene. Bila sam mlađejuniorska prvakinja Hrvatske na 400 m i na 400 m prepone, 3. mlađa seniorka na 400 m i 400 m prepone, 3. na Balkanu na 400 m i prva na Alpe-Jadran igrama na 400 m prepone.
Imala si tešku ozljedu početkom 2013. Kakvu?
– Ozlijedila sam se u 2. mjesecu 2013.godine, pala sam na ledu. Ozlijedila sam koljeno, točnije, imala sam leziju medijalnog meniska, na sreću, ligamenti su ostali cijeli. Imala sam sreću u nesreći, naime, lječnici su mi rekli da postoji mogućnost šivanja meniska, na što sam se i ja odlučila iako je oporavak nakon toga puno duži nego nakon odstranjivanja ozlijeđenog dijela. Ali, tijekom operacije lječnik je zaključio da je bolje izvaditi taj dio meniska jer je puknuo i horizontalno i vodoravno.
Kako ti je bilo za vrijeme oporavka cijelu 2013. godinu? Što te održalo?
– Pa, mogu reći da mi je 2013. vrlo stresna i tužna godina. Od toga da sam operirala koljeno jedan dan prije 18. rođendana pa sve do toga da sam prvi nastup za klub imala tek u 9.mjesecu. Bilo je užasno, prvih mjesec dana sam plakala i nadala se da će se nekim čudom koljeno zaliječiti, ali sam se ipak suočila sa time i sanirala tu ozljedu. Nakon operacije imala sam 14 dana fizikalne terapije koja mi je puno pomogla. Mogu reći da mi je velika potpora tijekom oporavka bio moj dečko, isto tako uspješan atletičar. Također, imala sam veliku potporu trenera Željka Jageca i Aleksandra Puklavca. Nakon što sam završila 3. razred srednje škole otišla sam u Split kako bih se maknula od svega i tamo sam trenirala. Ovim se putem zahvaljujem i njihovom treneru Juri Božinoviću koji me prihvatio kao svoju atletičarku i dao sve od sebe da mi bude ugodno i da se vratim u formu. Uvijek sam na te ozljede gledala kao nešto strašno i sumnjala sam da ću se vratiti u atletiku nakon operacije, ali eto, uz puno potpore dečka i trenera mogu reći da sam se vratila. Bilo je puno natjecanja koje sam gledala plaćući i razmišljajući da sam mogla biti tu, ali nekako sam smogla snage da se ne zamaram i da se posvetim sebi i svom oporavku i naravno, povratku.
Koje rezultate i uspjehe si postigla ove godine?
– Kada pogledamo ovogodišnje rezultate svatko može reći da su odlični ali sezona nije tako počela. Intenzivni treninzi započeli su u listopadu a prvo natjecanje imala sam u Beču u dvorani početkom veljače. Osjećala sam se super, bili smo spremni za rušenje osobnih rekorda u ovoj sezoni. No, 15. ožujka sam u Splitu imala državno natjecanje, na kojem sam se, na žalost, opet ozlijedila. Dobila sam plantarni fascitis, a na samoj trci mi je pukla mikrožila u stopalu i odustala sam. Bilo je to izrazito stresno i tužno, mislila sam da je ispred mene opet jedna izgubljena sezona. Zahvaljujući fizioterapeutu Alenu Horvatu, sanirali smo tu ozljedu i nakon tri tjedna ja sam se vratila na stazu. Tada je došlo do gubitka trenera Željka Jageca, što je za mene značilo promjenu trenera. Ovim se putem zahvaljujem i Aleksandru Puklavcu koji me objeručke prihvatio i pružio mi sve što mi je trebalo, potporu, pozitivu i naravno povjerenje. Ponovo smo krenuli od nule. Stvarno ne znam što bih da nije bilo Aleksa koji mi je nakon svakog odrađenog treninga jednostavno dao nadu da će sve biti u redu i da neće biti problema u ovoj sezoni. Prvo natjecanje na otvorenom imala sam krajem svibnja, bio je to Kup Hrvatske za juniore i juniorke. Tamo sam već istrčala osobni rekord na 400 m prepone – 1,01,82 i bila prva i shvatila da nema straha za mene ove sezone. Nakon toga sam imala natjecanje u Zagrebu, Kup Hrvatske za seniore i seniorke na kojem sam osvojila drugo mjesto u državi na 400 m prepone sa osobnim rekordom -1,01,44! Prošli sam vikend imala natjecanje u Varaždinu, Pojedinačno prvenstvo Hrvatske za juniore i juniorke na kojem sam uzela zlato i istrčala normu za Svjetsko juniorsko prvenstvo u Eugenu i naravno osobni rekord – 1,00,23!
Gdje ćeš sad prvo nastupiti?
– Prvo natjecanje za juniorsku reprezenataciju imat ću ovaj vikend, 5. srpnja, u Slovenj Gradecu u Sloveniji na četveromeču juniorskih reprezentacija Slovenije, Mađarske, Hrvatske i Češke.
Kada je Svjetsko juniorsko prvenstvo u SAD-u?
– Svjetsko juniorsko prvenstvo održava u se Eugenu, Oregona, SAD, 22. – 27. srpnja ove godine.
Raduješ li se tome? Što tamo očekuješ?
– Naravno da se radujem. Nemam posebnih očekivanja, namjera je dati sve od sebe i odraditi svoju trku, postići što bolji rezultat a ostalo ćemo vidjeti.
Kako komentiraš odlazak nekoliko najboljih međimurskih atletičara tvojih vršnjaka u klub u Varaždinu a da sada samo ti od svih njih imaš normu za svjetsko prvenstvo?
– Ne bih komentirala to. Svatko ima svoj izbor i svatko ima svoje razloge odlaska. Svi smo mi različiti i imamo različite potrebe, nekome nešto odgovara, nekome ne.
Jesu li uvjeti rada presudni za visoka postignuća ili nešto drugo?
– Pa mislim da u ranim fazama uvjeti nisu presudi za visoka postignuća, možda u nekim kasnijim godinama, ali sada ne. Jedino što je bitno u ovim godinama je volja i naravno ljubav prema atletici. Naravno da i uvjeti igraju ulogu, ali ne bih rekla presudnu, barem ne u mojim godinama. Isto tako, bitan je i trener naravno, je li on uz tebe ili nije i pruža li ti dovoljno potpore u teškim trenucima.
Tko su ti bili treneri? Što možeš reći o njima?
– Prvi trener bio mi je Željko Jagec. Mogu reći da je to trener izrazite volje za rezultatima, posvećenosti atletičarima i naravno ljubavi prema atletici. Uvijek je bio tu i vraćao me na pravi put kad bih bila posustala. Ovim se putem zahvaljujem i njemu na upornosti i vremenu koje je izdvojio za mene. Trenutačno mi je trener Aleksandar Puklavec. O njemu sam već puno rekla, odlično mi je trenirati s njim i stvarno nemam nijednu primjedbu na njega. Pruža mi puno potpore i mislim da je i to doprinjelo ovim mojim rezultatima.
Kakvi su ti sportski ciljevi i ambicije?
– Naravno da su svakom atletičaru san Olimpijske igre, ali meni je trenutačno samo bitno što bolje završiti sezonu i to bez ozljede i jednostavno popravljati ovaj rezultat, a ostalo ćemo vidjeti…
Kakvi su ti životni planovi i ciljevi?
– Životni planovi i ciljevi, hm.. Trenutačno dečko i ja planiramo odlazak u SAD na studij i sportsko usavršavanje. Nadamo se da ćemo uspjeti. Željela bih završiti veterinu i naravno, uz to odraditi puno dobrih natjecanja i istrčati puno osobnih rekorda.
Želiš li nešto poručiti djeci i omladini?
– Bitna je upornost. Ne dopustite da vas društvo prisiljava na nešto što ne želite, ne dopustite da vas ograniči okolina, krenite svojim putem, budite posebni (naravno ne po negativnim postupcima), imajte svoj “ja”, uživajte u onome što radite. Nadalje, voljela bih poručiti djeci da je svatko od njih sposoban za ono što želi i da može ostvariti ono što želi, samo trebaš biti uporan i hrabar i ne dopusti da te itko ili išta spriječi u tome… Ako u bilo kojem trenutku trebate potporu, razgovor i ohrabrenje, tu sam, spremna sam pomoći.
Imaš li još nešto na srcu što želiš da se napiše?
– Voljela bih zahvaliti svima koji su vjerovali u mene, da ne nabrajam sad i da ne izdvajam, svi oni znaju tko su. Nadalje, hvala i onima koji nisu bili uz mene i koji su sumnjali i koji su mi dali razlog više da pokažem što mogu i da srušim sve ljubomorne barijere i počnem vjerovati u sebe. Svima koji su vjerovali u mene – hvala, od srca vam hvala, bez vas ovo ne bi bilo moguće i bez vas ne bih imala nikog sa kime bih podijelila svoj uspjeh, a moj uspjeh je i vaš. Rezultati dođu i prođu, ljudi ostaju, ostaje ovaj prekrasan osjećam pobjede i zadovoljstva koji sam doživjela zbog vas.
Hvala. Želimo ti puno uspjeha na predstojećim natjecanjima i u životu.
