Roberto Setnik iz Donjeg Hrašćana sudjelovao je u Italiji na deseterostrukom ironmanu i napravio je izniman rezultat postavši viceprvak svijeta. Nakon 10 dana i 10 ironmana uzastopce (svakog dana plivanje 3.8 km, bicikl 180 km i trčanje 42.2 km) ukupno mu je trebalo 135 sati, 16 minuta i 8 sekundi.
Ovakav rezultat i kod sportaša i kod onih koji nisu baš sportski tipovi izaziva divljenje i zapravo pitanje kako je to moguće izdržati. Kontaktirali smo Roberta koje se vratio kući iz Italije kako je došao do ovog rezultata.
eMedjimurje: Iskrene čestitke na nastupu na deseterostrukom ironmanu u Italiji i naslovu viceprvaka svijeta. Kakav je sada osjećaj kada je sve završilo?
Setnik: Hvala lijepa na čestitkama! Nakon svega preživljenog prevladava osjećaj smirenosti i zadovoljstva postignutim. Prisutna je opuštenost koja će trajati još danima, dok potpuno ne pohvatam konce i prepustim se svakodnevnoj žurbi.
“Teže se pripremiti psihički nego fizički.”
eMedjimurje: Prošli ste dvostruke i trostruke ironmane, no ovaj deseterostruki je sigurno nešto sasvim drugo. Kako to da ste uopće odlučili krenuti u Italiju?
Setnik: U Italiju sam dospio s pozivnicom. Naime, organizator ove utrke Vincenco Catalano je i sam natjecatelj u ultratriatlonu. Upoznao sam ga 2010. na svjetskom prvenstvu u dvostrukom IM u Mađarskoj. Nakon završenih nekoliko dvostrukih i trostrukog Ironmana bilo je logično da prihvatim njegov poziv i okušam se u Decaironmanu.
eMedjimurje: Ukupno ste prošli u deset dana 38 km plivanja, 1800 km biciklom i više od 422 km trčanja. Kako to uopće fizički možete izdržati?
Setnik: Ljudski organizam je namjenjen za kretanje. U današnje moderno doba svojim pasivnim načinom života zapravo krivo koristimo taj organizam. Upornošću i malo studioznijim pristupom treningu moguće je dostići razinu tjelesne spremnosti za ovakvu utrku. Puno teže je ustvari pripremiti se psihički.
eMedjimurje: Kristijan Marčec je pitao na našem portalu što sebi odgovorite kad se tijekom natjecanja zapitate: “Kaj je meni ovo treba?”
Setnik: To pitanje je poznato svakom ultrašu. Ono dolazi isključivo, ako nešto ne štima. Razne dvojbe i takva pitanja pojavljuju se u kratkim periodima krize za vrijeme utrke, a mogu biti uzrokovane hipoglikemijom, hipotermijom ili dehidriranošću. Kad mozak pita: Zašto? Ja odgovaram: Zato! I naravno, nastavljam se kretati. Ako u tom trenutku počinjete tražiti odgovor (mozak vam servira stotine izgovora) gotovi ste. Vrlo ste blizu odustajanja.
“Od 10 dana 7 je padala kiša.”
eMedjimurje: Kako vam je bilo tijekom samog natjecanja?
Setnik: Rekao bih, očekivano. Same udaljenosti koji treba preplivati, odbiciklirati i pretrčati nisu najveći problem. Problem su situacije koje niste predvidjeli ili ne možete na njih utjecati. Recimo u Italiji smo imali teških problema s vremenskim uvjetima. Od 10 dana 7 dana je padala kiša. Preko noći temperatura zraka se jako spuštala, čak do 11 stupnjeva na startu plivanja. Plivalo se u vanjskom bazenu koji je držao temperaturu tek na 17 stupnjeva. Tu je dolazilo do pothlađenost i odustajanja. Imali smo neoprenska odijela za plivanje, ali ni to nije bilo dovoljno. Zadnja tri dana ulijevali su nam vruću vodu u neoprene tijekom plivanja, samo da bi nekako izdržali. Nakon toga nije bilo ugodno sjesti na bicikl i juriti 180 km, ali sve je to dio igre.
eMedjimurje: Natjecanje ide dan po dan, kako ste povratili snagu nakon svakog iscrpljujućeg dana?
Setnik: Osnovna zadaća kod ovakve utrke je pravilan i pravovremen unos hrane i tekućine. I san. Svaki dan sam imao točno 6 sati sna, što je dovoljno za oporavak. Hrana koju je organizator osigurao bazirala se isključivo na ugljikohidratima (što je dobro za natjecanje), ali loše za oporavak. Nedostatak proteina u prehrani kompenzirali smo kupovinom ribe i odličnih sireva u obližnjem dućanu. Koristio sam i proteinske napitke za oporavak koji su zapravo spasili cijelu stvar.
“Ulogu mog suportera imala je supruga Anita.”
eMedjimurje: Kakvo je bilo stanje opreme, jeste li imali kakvu tehničku podršku?
Setnik: Budući da se 70% utrke odigralo po kiši, bilo je potrebno stalno osigurati čiste i suhe dijelove odjeće i opreme. Ulogu mog suportera imala je supruga Anita, koja na žalost tih 10 dana nije imala ni minutu vremena za sebe. Uz nju, ni u jednom trenutku nije mi manjkalo ništa. Za bilo kakve tehničke kvarove na biciklu organizator je imao tim mehaničara koji su dežurali uz stazu.
eMedjimurje: Što sada možete reći ili zaključiti nakon ovog novog iskustva?
Setnik: Ovo natjecanje je bila moja potraga za granicama ljudske izdržljivosti. Mogu reći da granicu nisam našao. Ali našao sam nešto drugo. One sitne trenutke sreće, kao što su prve zrake sunca nakon 4 dana kiše, prijateljski stisak ruke i zagrljaj nakon svakog odrađenog dana, okusi hrane kod okrijepe, a posebno pereci i gibanice s tikvama što su se nekim čudom zadnji dan pojavile iz domovine. Radost pri pogledu na prijatelje Hrvoja Barića, Nenada Šimunka, Tomislava Bermanca, Davora Krčmara koji su došli dati podršku u cilju. Ako čovjek primjećuje takve stvari i veseli im se onda ni utrka ne pada tako teško.
eMedjimurje: Što kažu Vaši najbliži na ove nadljudske pothvate?
Setnik: Oni su naviknuti da povremeno činim neobične stvari. Podržavaju to što radim i ponosni su.
eMedjimurje: Radite stvari koji daleko nadilaze profesionalne sportaše, imate li za to ikakvu financijsku zadovoljštinu? Kako se financirate?
Setnik: Financijske zadovoljštine nažalost nema. Financiram se sam. Podrška za biciklistički dio ovog sporta mi dolazi od Nenada Ciglara iz Čakovca te Saše Dolgova iz Murske Sobote. Logistički dio pomaže Nedjeljko Vrbanić. Pomoć oko sportske prehrane također dolazi i iz Slovenije od gospodina Sama Rakuse.
“Financijske zadovoljštine nema, financiram se sam.”
eMedjimurje: Kakvi su planovi za dalje?
Setnik: U prvom planu je sada oporavak. Treba si dati vremena i odmora od treninga, a po zimi kroz bazni period početi pripremati drugu sezonu. Već sad imam pozive za natjecanja u svjetskom kupu 2014. kojima se nadam odazvati u skladu s financijskim mogućnostima.
Čestitke još jednom Robertu Setniku na ovom postignuću od portala eMedjimurje.hr i kao što je jedan posjetitelj napisao na portalu – naklon do poda.