- Mi smo putem iz škole do doma još odigrali dva nogača. Danas pak špalir automobila čeka djecu pred Drugom osnovnom školom. Mi smo bili djeca ulice, u onom pozitivnom smislu, a danas?
Davor Varga iz Čakovca igrao je rukomet 20 godina, od mlađih kategorija pa sve do 12 godina u premijerligi; bio je srednji vanjski Zrinskog i Pipa. Danas je trener mlađim dobnim skupinama MRK-a Čakovec i profesor tjelesne i zdravstvene kulture u Srednjoj školi Čakovec. Dvorana je njegov dom, a njegov dugogodišnji doprinos sportu prepoznat je te je od županijske Zajednice sportova primio godišnje priznanje Franjo Punčec.
– Moja glavna generacija su dečki rođeni 2004. godine. Vito Horvat i Marko Tkalec su danas reprezentativci, a Egon Juranić već igra Premijer ligu u Varaždinu. Osam godina sam ih trenirao, prošli su sve svjetske turnire. Kruna je bio kup u Švedskoj s 2.000 ekipa. Tamo se i rodila ideja o Pozoj handball cupu za djevojčice i dječake koji smo lani prvi put održali u Čakovcu. Imali smo 120 ekipa i 2.000 sportaša, organizator je udruga Sportska subota koju vodim. Ove godine želimo narasti do dvjestotinjak ekipa – priča nam Varga.
Organizator je i malonogometnog turnira čakovečkih kafića koji često ima humanitarni karakter. Sport mu je jednostavno u genima, a trenirku je valjda svukao jedino za dodjelu priznanja u Toplicama Sveti Martin – tko zna kad će opet biti viđen u odijelu!
BIT ĆE IM TEŽE
– Tata Ivan bio je vrhunski nogometaš, igrao je za republičku reprezentaciju u ono vrijeme. Brat Dario je isto profesor tjelesnog i isto danas radi u rukometu. No, on je igrao košarku. Jedino mama Ljiljana nije bila sportašica, ali nam je svima bila potpora. A ja sam kao pravi “difovac” radio i škole u prirodi, bio sportski animator na moru, provodio obuku neplivača… Profesor sam tjelesnog nekih godinu dana, a prije toga sam bio odgajatelj u učeničkom domu – priča nam Davor Varga “na mjestu zločina”, na parketu u dvorani GOC-a na kojem se nebrojeno puta hrvao s protivnicima.
– Današnja djeca imaju sve. Zbog toga će im biti nešto teže uspjeti jer ih je teže motivirati. Međimurci su uvijek uspijevali iz neimaštine. U moje vrijeme tate nisu vozili na trening, nosili torbu i brinuli jesmo li uzeli sve. Prije ulaska u prvu ekipu sam sam iz kvarta, s Juga, dolazio na trening biciklom i s torbom na leđima bio dan, bila noć, kiša ili snijeg – prisjeća se mladih dana.
Mnogi su treneri obilježili njegov put, ali kad bi trebao istaknuti jednoga, onda je to zasigurno Željko Golik – Braco.
TAKVIH VIŠE NEMA
– Takvih ljudi više nema, bio je najveći rukometni entuzijast
ikada. Ljudi danas imaju drugačije prioritete. Meni osobno pružio
je najveći uspon, dao mi je povjerenje. A opet, ne bi svega toga
bilo ni bez Željka Kavrana koji je imao viziju i
novce. Žao mi je što se danas više ne ulaže toliko u sport.
Čakovec može i zaslužuje imati premijerligaša – smatra
Varga.
U upravi kluba danas su njegovi nekadašnji suigrači, ljudi koji vole rukomet i žele klub vratiti na stare staze slave, ali trebaju financijsku pomoć.
– Možete li zamisliti da smo cimer i ja nekad svaki dan s klupskim autom dolazili s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu na večernji trening u Čakovcu? Klub je bio u usponu i željeli su nas imati na treningu te su to i omogućili – prisjeća se nekih drugačijih vremena Davor Varga.
Pravi ljubitelji čakovečkog rukometa dobro pamte i spomenutog cimera. Riječ je o Filipu Turku iz Šenkovca koji je za prvu ekipu igrao već s nekih 16 godina, ako ne i 15 godina! Bio je prava zvijezda čakovečkog rukometa tih godina. Danas živi u Koprivnici i u braku je s rukometnom reprezentativkom Anom Turk…
No, vratimo se na Davora Vargu. Nakon bogate rukometne karijere danas uživa u radu s djecom u klubu i u školi. Još jednom u razgovoru vraćamo se na činjenicu da djeca danas imaju (gotovo) sve. Kad je riječ o razvoju vrhunskog sportaša to i nije pozitivna stvar.
DVA NOGAČA PUTEM
– Mi smo putem iz škole do doma još odigrali dva nogača. Danas pak špalir automobila čeka djecu pred Drugom osnovnom školom. Mi smo bili djeca ulice, u onom pozitivnom smislu. Igralo se svakodnevno na srednjoškolskom, iza Druge… A danas? Jedino još starija ekipa hakla na srednjoškolskom. Problem je u tome što djeca koja i treniraju dođu i odrade trening, ali tu staje njihova aktivnost. Mi smo kondiciju nekad stjecali na ulici, a ne na treningu – priča nam Varga.
No, da ne ispadne sve crno, kaže kako su mu dečki na trening unijeli i neke zanimljivosti.
– Gledaju vrhunske rukometaše na Youtubeu, usporene snimke. I onda to pokušavaju na treninzima, donose razne izazove. To su razni frkovi i lobovi kakve mi nekad nismo poznavali – kaže.
Supruga Martina Magdalenić je liječnica, kardiologinja, a očevim i djedovim stopama zasigurno će krenuti sin Jakov kojem su dvije i pol godine. Već je s ocem počeo dolaziti u dvoranu, miris parketa je zarazan!
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.495