Hrvatska streljačka reprezentacija ovih se dana u Čakovcu pripremala za Europsko prvenstvo koje će se kraljem veljače održati u Poljskoj
Razgovarali smo s osvajačicom prve hrvatske medalje na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, i rekorderkom u više kategorija u streljaštvu, Riječankom Snježanom Pejčić, ali i s mladom nadom hrvatskog streljaštva iz Međimurja, Hrvojem Marčecom, inače članom Streljačkog kluba Sloboda iz Mihovljana.
Na pripremama u Čakovcu sudjelovali su svi najbolji hrvatski sportaši uključujući i hrvatske olimpijce za Tokio 2020, Snježanu Pejčić, Petar Gorša i Miran Maričić.
U pauzi od treninga i cijelog plana priprema za EP na koje odlaze krajem veljače, reprezentativci su odvojili vrijeme za nas.
Snježana, u čemu je tajna tvog dugog trajanja i
uspjeha?
Nema neke prevelike tajne, krv, znoj i suze. Treba imati sreće,
kako u životu, tako i u sportu. Treba raditi, iako smatram da ona
floskula da se sve vraća nije istinita. U životu definitivno
treba uz to imati i sreće. No, bez nekog teškog rada apsolutno
nećete biti najbolji, ostat ćete u prosjeku.
Kao i svaki sport, Snježana nam je naglasila da streljaštvo zahtjeva puno odricanja.
– Nema ‘ne da mi se’, ili idem van, neću trenirati. Vjerujem da je to svatko probao napraviti, ali i vidio da to ne ide tako. Kad su bile u pitanju neke veće ›stvari‹, poput maturalnog putovanja, maturalne večere… Ja na ničem nisam prisustvovala. Uvijek sam bila na natjecanjima, tako da je, ponavljam, odricanje sastavni dio ovog sporta.
Koje ćeš natjecanje zauvijek pamtiti i koja ti je najdraža medalja?
Hmm… Svi očekuju da bi mi najdraža medalja trebala biti ova olimpijska. Možda mi čak i to je najdraža medalja i najdraže natjecanje, jer je to bilo najveće sportsko natjecanje i najveći sportski događaj koji sam ja pratila otkad sam bila dijete i – evo me! Odjednom sam tamo. No, još uvijek imam par najdražih medalji. Ova zadnja sa svjetskog mi je posebno draga, isto tako s 1. Svjetskog kupa prošle godine u Pekingu… Svaka ima neku posebnu priču.
Priznala nam je da, unatoč krvi, znoju i suzama koje je često prolazila, nikada nije pomislila na odustajanje.
– Dogodi se nekada da mi je jednostavno previše i da pokupim
stvari i odem s treninga, ali to se dogodi možda jednom godišnje.
No, želje za odustajanjem nikada nije bilo.
Što voliš raditi kad ne treniraš i ne nosiš ‘oružje u
ruci’?
– Putovati bez oružja u ruci, ha ha… Imam top 3 destinacije
koje sam posjetila – Aljaska, Australija i Island.
Kakvu 2020. očekuješ? Planovi i očekivanja?
Nemam neka očekivanja, ja na natjecanja idem bez da si postavim neka očekivanja ispred sebe. Odem, dam sve od sebe i onda vidim gdje sam i što sam. Ove godine su mi primat Olimpijske igre, no prije toga imamo tri Svjetska kupa, jedno natjecanje u Tokiju i prvenstvo Europe koje je sad prvo na redu.
Što bi poručila mladim generacijama koje su krenule u taj sport i u tebi vide uzor?
Najjednostavnije – bavite se onim što volite. Bilo to streljaštvo, bilo to neki drugi sport. Na kraju krajeva, ne mora biti ni sport. Što god da čovjeka uveseljava. Kada krenete u nešto, trudite se, ništa ne pada s neba, zaključila je naš razgovor Snježana Pejčić.
Rame uz rame, kraj nje će na Europskom prvenstvu u Poljskoj stati i naš Međimurec, Hrvoje Marčec. On će za reprezentaciju nastupiti u gađanju zračnim pištoljem.
U streljaštvo je krenuo s 8 godina. Otac mu se bavio tim sportom, pa je krenuo njegovim putem.
Kako bi opisao svoj put do
reprezentacije?
Nije bio lagan put. Najprije, do toga sam došao s puno treninga,
i također, odricanja. Puno provedenih sati na streljani. Do
poziva u reprezentaciju je došlo, rekao bih, slučajno. Uz mnogo
truda i rada polako su stizali i rezultati koji su, u
konačnici, pokazali svoje. Nisam očekivao poziv, ali svakako sam
počašćen.
Kakav je osjećaj biti dio hrvatske reprezentacije,
osjećaš li pritisak?
Ne osjećam pritisak, trenutno čak ni ne osjećam tremu. Imam
veliku podršku u reprezentaciji, a to mi je bitno.
Reakcije Međimuraca na tvoj uspjeh?
– Ne znam da li uopće tko i zna za moj ulazak u repku, ha ha, našalio se Hrvoje.
– Govorimo o streljaštvu, našalila se i Snježana. Misleći pritom da je streljaštvo, nažalost, još uvijek nedovoljno zastupljen sport.
Najveća podrška?
– Cijela obitelj, i, najbitnije, trener Dražen
Hajdinjak.
Imaš li uzor?
Većinom su to ljudi iz reprezentacije. Ugledam se malo na
Snježanu, malo na Petra… Puno mi znači njihov savjet i
podrška.
Prvi put na Eurpskom prvenstvu – veseliš li se, koja su
očekivanja?
Trema je na nivou… Bit će nas puno i bit će to teško
natjecanje, ali svi ćemo dati sve od sebe, pa što bude. Prvi put
sam na Europskom prvenstvu, pa još nemam prevelika očekivanja,
rekao nam je za kraj Hrvoje.
Mi želimo našim sugovornicima, kao i cijeloj hrvatskoj reprezentaciji puno sreće na natjecanju u Poljskoj, da ponosno predstave i brane boje naše zastave, ali, ono što je najbitnije, da uživaju i vrate se u domovinu s novim iskustvom.