Inga Grgić iz Šenkovca nedavno je osvojila seniorsku zlatnu medalju u karateu, točnije katama
Obitelj Grgić iz Šenkovca nadaleko je poznata kada je karate u pitanju. Već smo pisali o Tihomiru, koji je ujedno trener i otac dvoje uspješnih karatista – Inge i Ozrena, čiji se uspjesi nerijetko pronađu u ovim redovima.
Sada je vrijeme na Ingu Grgić – fantastičnu 21-godišnju karatisticu, koja je usprkos trima teškim operacijama, nedavno osvojila seniorsku zlatnu medalju u katama u Ivanjoj Reci. Studentica psihologije u Mariboru, od malih se nogu bavila raznim sportovima, a kad je trebala donijeti konačnu odluku hoće li to biti karate ili ples, otišla je tamo gdje je tata.
“Mene je zanimalo zašto je tata tako rijetko doma, i tijekom tjedna i za vikend. Onda sam krenula s njim na treninge da vidim što to on točno radi. To je bilo još u sklopu Karate kluba Globus i meni se to jako dopalo”, govori nam Inga, koja trenira karate već 15 godina.
Privukle su ju koordinacijske ljestve, kondicijski treninzi, razni poligoni, a tijekom svih tih godina odricanja, napora, treninga i discipline, zadržala ju je čista strast.
“Ja nisam profesionalac, ali karateu sam podredila cijeli svoj život. Može se reći da sam amater koji pokušava biti na istoj razini s profesionalcima u ovom sportu. Mi nemamo novčane nagrade, ni neke benefite osim putovanja. Ali dokle god osjećam neki adrenalin prije natjecanja, dokle god osjećam da se u želucu nešto događa, mislim da je to jasan znak da volim ovaj sport”, iskreno će Inga.
Inga je oduvijek bila odlična učenica i trenutačno joj je fakultet na prvom mjestu, no kako kaže, uvijek postoji ta unutarnja želja da se dokaže samoj sebi u karateu.
“Nakon svih povreda, negativnih komentara, političkih stvari koje se događaju u samom sportu, ja i dalje mislim da mi je karate bio predodređen. Rođena sam za to da treniram karate”, objašnjava nam Inga.
To potvrđuje i činjenica da u njenoj kolekciji medalja nedostaje jedino pojedinačna svjetska medalja, sve ostale ponosno krase njenu sobu – europska, balkanska, državna, svjetski kup… Od mlađih učenica do seniorki u svakoj kategoriji je barem jedanput bila državna prvakinja, a u nekima i više puta. Karate opisuje kao sport u kojem se teži savršenstvu, iako svjesna da savršeno ne postoji.
Inga potvrđuje svoju težnju ranim ustajanjem i samostalnim treniranjem u slovenskom klubu preko tjedna, potom odradi fakultetske obaveze pa se ponovno vrati na tatami. Dok se u državama poput Španjolske, Turske, Japana, pa čak i skandinavskih zemalja ulaže u karatiste i nagrađuje ih sa stanovima, automobilima i zaposlenjem, u Hrvatskoj se klubovi krpaju da mogu otputovati na međunarodna natjecanja (na kojima su redovito pri vrhu!).
Inga nastupa za reprezentaciju od 2019. godine, a baš mjesec dana prije prvog nastupa za reprezentaciju u Čileu na svjetskom prvenstvu, operirala je koljeno. Vremena za pauzu baš i nije bilo.
Već iduće godine dočekala ju je teška operacija ramena koja ju je koštala dvije godine mirovanja. Nosila je ortozu koja joj je dozvoljavala samo 10 centimetara pomaka ruke od tijela. Kaže nam Inga – tijelo se još nekako i vrati, ali glava je ta koja zapinje. Glava je ta koja propituje hoće li se povreda ponoviti, hoće li se ti “šarafi”, odnosno sidra u ramenu otpustiti i još milijun scenarija. To se, dakako, nije dogodilo, ali ljudski mozak voli komplicirati stvari.
“Tijekom pandemije sam razvila poremećaj u prehrani i s tim sam muku mučila tri godine. Imala sam svoju određenu kilažu, ali ja sam nastavila jesti kao i prije, ne obazirući se na to što treniram smanjenim intenzitetom. Dobila sam deset kilograma, što je za mene kao sportaša bio smak svijeta. Zatvorila sam se u sebe, što je bio znak da odem k psihologu. Čim se vi ne osjećate dobro u svom vlastitom tijelu, ne možete niti biti na toj najvišoj razine u karateu”, iskreno će Inga.
Ali Inga se vratila i danas se osjeća dobro. Toliko dobro da je na sami Dan žena, u teškoj i kvalitetnoj kategoriji od 16 natjecateljica, osvojila zlatnu medalju. Mjesecima prije tog natjecanja osjećala je ogromno uzbuđenje jer je dobar uspjeh tamo, značio odlazak na europsko prvenstvo u Frankfurt ovog svibnja.
“Bez lažne skromnosti, znam u kakvoj sam formi i koliko sam kvalitetna. No, zbog već spomenute političke situacije u kojoj puno ljudi radi na tome da određeni ljudi ne dođu u reprezentaciju i da određeni ljudi ne ostvare ono što zaslužuju, uključujući i mene, bilo me strah ishoda”, govori nam Inga, koja se upravo zbog toga radije natječe u inozemstvu, negoli u Hrvatskoj.
Prije samog nastupa, izgubila je pojam svega oko sebe. Karatistima, a pogotovo katašima, fokus mora biti savršen, a koncentracija maksimalna, što je iznimno iscrpljujuće za sportaše. No, kad je stala na tatami, krenule su automatizirane radnje jer ih je u svojem životu ponovila toliko puta, da je tijelo memoriziralo svaki milimetar pokreta.
“U isto vrijeme je i moj brat Ozren osvojio svoju prvu seniorsku medalju i toliko sam se veselila zbog njega, da sam zapravo dan nakon državnog shvatila da sam i ja postigla ogroman uspjeh. Rasplakala sam se jer se sve odvilo toliko brzo i nisam imala vremena biti ponosna na samu sebe”, iskreno će Inga.
Najdraži uspjesi sežu do 2017. godine kad je na svjetskom kupu među konkurencijom od 50 cura osvojila prvo mjesto, potom ekipna medalja 2019. u Danskoj te također ekipna medalja 2020. godine u Budimpešti. Sabina Petković, Stella Horvat i Inga su potvrdile svoju kvalitetu trećim mjestom u dvorani prepunoj mađarskih navijača i blagonaklonosti sudaca domaćinima.
Upravo zbog takvih okolnosti, Inga želi jednog dana postati sutkinja. Hrvatski suci u katama su rijetkost, ali isto tako visoko kotiraju na svjetskoj sceni.
“Sudačke vode mi još uvijek ne pružaju dovoljno zadovoljstva, možda nekad kasnije. Ali meni je cilj da kad ja, kao sutkinja, dođem na natjecanje, da ne budem djeci bauk. Kad sam ja kao mala vidjela suca na natjecanjima, meni su se odsjekle noge. Moraš se djeci malo nasmijati i biti im pristupačan, inače za par godina više neće biti djece u karateu. A to nikako ne želimo”, iskreno će Inga.
Najveća podrška joj je naravno obitelj i bliske prijateljice, a pogotovo majka Bojana koja svako natjecanje vrlo emotivno proživljava. Kao i što svakog roditelja boli nepravda prema njegovom djetetu, tako i se i majka ljuti na sudačke odluke. Tata je ujedno i trener pa dobro skriva emocije, iako Inga vjeruje da iznutra puca od sreće.
Inga je svoju ravnotežu pronašla i u staloženom zaručniku koji se rijetko stresira ili ako se već stresira, ne pokazuje to na van, što Ingi u teškim trenucima posebno znači.
Puno je takvih sportaša koji postižu iznimne uspjehe na svjetskoj sceni i zbog kojih neki stranci možda i prvi put čuju za Hrvatsku. Najveći “grijeh” takvih sportaša jest to što treniraju male sportove koji nisu popularni, a što im stvara velike probleme kod financiranja putovanja na natjecanja. No, nikako se ne smije umanjiti njihova upornost i veliki, veliki rad jer tko zna, možda ovi neumorni mladi ljudi budu jednom prekretnica i svijetla točka malih sportova na hrvatskoj sceni.
