Prošlih nekoliko dana u Italiji se održavala biciklistička utrka (popularno zvana brevet) pod imenom “1001 milja”. Cilj je da se na trasi od 1 625 km na relaciji Milano-Rim-Milano, u što kraćem roku pređe spomenuta udaljenost.
Utrka nije natjecateljskog karaktera u smislu da ima novčanih nagrada ili službenog poretka, nego je prvi cilj svakoga bicikliste da završi ovakvu dugu avanturu,a slijedeći cilj je da se završi u što kraćem roku. Nešto slično usponu za Mount Everest, uvijek se možete pohvaliti da ste jedinstveni na svijetu.
Ako vam još nije spomenuta udaljenost došla do određenih centara u mozgu, to je otprilike udaljenost između Čakovca i Barcelone ili Čakovca i Londona. Vozi se u jednom dahu sa stajanjima samo na okrepnim stanicama da se uzme hrana, a spava se malo ili nimalo.
Svake godine na startu tog tradicionalnog biciklističkog događaja se skupi oko 300 biciklista , najviše Talijana, Rusa, Britanaca, Japanaca, Australaca od kojih oko trećine dođe u cilj unutar zadanog vremenskog roka. Cilj dosegne samo oko trećina natjecatelja. Vremenski rok koji postoji je 135 sati tj. 5 dana i 15 sati.
Kao što je Joža Horvat inspiriran Murom krenuo na nepoznat i tada, za jednog Međimurca, sulud put jedrilicom oko svijeta, tako je i jedan drugi Međimurac, inspiriran vožnjom bicikla u okolici Donjeg Hrašćana odlučio otići na spomenuti brevet “1001 milja”.
Prekaljeni sportaš u sportovima izdržljivosti i prvi Hrvat koji je završio trostruki ironman, Roberto Setnik-popularni Oskar, nastupio je na ovoj utrci sa još 2 biciklista iz Hrvatske, Darkom Fojsom i Aresom Buršićem te završio za 4 dana, 12 sati i 6 minuta, a spomenuta trojica su ušli u cilj kao 33., 34. i 35.
U vrijeme dok čitate ove retke, mnogi još hvataju vremenski limit. O samoj utrci u narednim danima će izvijestiti sam Roberto jer sigurno je zanimljivo čuti što se događa tijelu i umu tijekom 4 dana neprestane vožnje.
Da ne bi pomislili da je čovjek išao nespreman na ovaj poduhvat, iza toga uspjeha stoje godine iskustva u dugom triatlonu, biciklizmu, trčanju te specifične pripreme unatrag godinu dana kao npr. trening Donji Hrašćan-Pohorje i natrag u jednom danu, pa svaki slobodni trenutak skoknuti do Zagreba i natrag biciklom.
Kada se uz sve to napomene da je Roberto u stalnom radnom odnosu i otac dvoje djece, ionako veliki uspjeh dobiva još veću dimenziju. Treba se nadati će ovaj uspjeh biti daljnja kockica u slagalici koja se posljednjih godina polako, ali sustavno gradi, a zove se biciklizam. Barem u Međimurju i sjevernoj Hrvatskoj.
Iz sve većeg broja biciklističkih klubova, koji su za sada rekreativnog karaktera, sigurno će sustavnim radom i interesom izaći biciklisti koji će nastupati na nešto zvučnijim trkicama tipa Tour de France i Giro d’Italia.
