Studentica iz Lopatinca u manje od godinu dana treniranja atletike izborila je nastup na Olimpijskim igrama gluhih
Meni je to dar od Boga i nitko me ne treba žaliti što ne čujem bez umjetne pužnice. Imam dva svijeta. U jednom čujem, a u drugom ne. Ponekad se ugasim i uživam u tišini i miru. Koji je moj identitet? Jesam li gluha ili čujuća? Oboje – riječi su koje pogađaju duboko i nadahnjuju.
U miru svoga doma u Lopatincu ispričala nam ih je Anja Okreša, studentica fizioterapije u Rijeci. Još nema ni 22 godine, a ostavlja dojam kao da je proživjela vijekove i pritom zadržala ono najbolje.
Prvenstveni razlog našega posjeta bio je Anjin put u Tokio. U samo deset mjeseci treniranja atletike izborila je nastup na Olimpijskim igrama gluhih! Boje Hrvatske će u studenom braniti u utrci na 800 metara.
– Jedva čekam Tokio, jako volim putovati i upoznavati nove države. Na stadion uopće nećemo moći ući s pužnicom, takva su pravila natjecanja. Startat ćemo na zeleno svjetlo – kaže te se potom u razgovoru naglo vraćamo na sam početak.
Operacija s 15 mjeseci
Brat blizanac Jan i ona rođeni su 18. listopada 2003. godine. Bio je velik šok kada su roditelji Mirjana i Nino Okreša spoznali da im je kći gluha, no postojala je i dobra vijest. Saznali su da joj se može ugraditi umjetna pužnica. Kod nekih to ide, kod drugih nažalost ne.
– Na operaciju sam išla sa samo 15 mjeseci, kao druga najmlađa beba u državi. Tada se ugrađivala samo jedna pužnica, danas idu dvije, stoga ju imam samo za desno uho. Kad skinem vanjski, ne čujem ništa – priča nam.
Pronalazi fotografiju na kojoj se vidi kako je to djetešce izgledalo s pužnicom. Unutarnji dio nije mijenjan, ali njezina vanjska “jedinica” tada je bila poput omanjeg ruksaka na leđima!
Danas je pužnica mnogo sofisticiranija, kosa prekriva aparatić. Ono što je slijedilo usmjerilo je njezin životni put prema sportu, reklo bi se da su odigrani neki dobri potezi.
– Uz rehabilitaciju preporučena mi je gimnastika za razvijanje ravnoteže. Silno mi je koristila. Moji divni roditelji su se angažirali da pođem u redovni vrtić Žibeki u Brezju i školu u Sv. Jurju, s Janom uz sebe. Imala sam divne učitelje i mogu reći da u životu nisam imala nikakve prepreke – priča nam.
Dominantna
Ubrzo je otkriven njenzin sportski potencijal, osvojila je državno natjecanje Lino višebojac. Gluha djevojčica šestoga razreda nadjačala je sve u Hrvatskoj, uključujući sedmašice i osmašice! Zvuči filmski, ali samo zato jer to i jest filmski.
Kutija u kojoj čuva medalje sve govori, prepuna je. Kao dijete osvajala je čakovečki kros, teniske turnire, igrala je rukomet, stolni tenis i badminton, bila na brojnim državnim natjecanjima, a onda je ušla u nogomet. Bivša je igračica Međimurja i Rijeke! Možda bi i danas trčala za loptom da nije bilo ozljeda i dviju operacija koljena.
– To je bilo grozno, morali su mi samo otvoriti koljeno jer ne smijem na magnet. I na aerodromu me moraju cijelu prepipati poput terorista, ne smijem kroz onaj uređaj – smije se Anja.
Nakon operacije, trener u rehabilitaciji potaknuo ju je na atletiku. Uz pomoć njega i fizioterapeutkinje, koji su i dalje s njom, krenula je drugim smjerom. Šest puta tjedno trenira i kao studentica mora brinuti za posebnu i skupu prehranu vrhunskih sportaša pa svaka dva – tri mjeseca kupiti nove tenisice… Ali zasad funkcionira, i to kako!
Čuje što želi
– Atletiku sam počela trenirati u studenome i trenutno se vidim samo u njoj. Normu za Olimpijske izborila sam natjecanjima s čujućim osobama, premalo je gluhih. I inače sam cijeli život u sportu s čujućima, ali sada malo idem u svoj svijet! – kaže. A taj je svijet (onaj drugi), uz nove tehnologije, ponekad fascinantan.
– Mogu preko bluetootha slušati glazbu koju nitko drugi ne može čuti. U skupini od deset ljudi mogu izabrati opciju “scan” i čuti samo osobu prema kojoj sam okrenuta. Odlično čitam s usana, a postoje čak i naočale s podnapisima; njih nemam. Mogu si poglasniti ili stišati putem daljinskog ili mobitela, a spavanje bez pužnice je savršeni mir. Što se tiče osjetila, snažnije osjećam i bolje tumačim vibracije – opisala nam je dio toga svijeta u kojem se osjeća dobro i sretna je. Sretno u Tokiju!
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3675
