Današnjim navikama minimalnog dnevnog pješačenja i vožnje autom do najbližeg dućana nikako nisu jasni tipovi koji iz ljubavi prema nešto ekstremnijem sportu u jednom danu otplivaju 3,8 km, bicikliraju 180 km i trče 42,2 km.
Naime, to su dužine Ironmana, triatlonske utrke koja se tradicionalno odvija na Havajima i u kojoj sudjeluje 1500 natjecatelja. Kako se za tu utrku mora dobiti pozivnica, u nedostatku takvog poziva, Ivan Blažek se odlučio natjecati u utrci iste dužine, ali u Češkoj.
Sudjelovao je u utrci Moraviaman Triatlon 2012, koja se održala u subotu 23. lipnja u češkom gradu Otrokovice, gradu od 20.000 stanovnika, smještenom malo iznad slovačko-češke granice.
U društvu triatlonaca to i ne bi bila spektakularna vijest da Ivan Blažek već 10 godina ne boluje od dijabetesa Tip1. U tom se razdoblju protiv dijabetesa borio različitim terapijama i sportovima. Strast za speedwayom je morao zanemariti zbog zabrane liječnika s obzirom na dijabetes, a do sad se iskušao u atletici, boksu i fitnessu. Uz to, već 7 godina terapiju uzima inzulinskom pumpom te na taj način uspješno preuzima kontrolu nad dijabetesom.
Na fakultetu VELV u Varaždinu je upoznao Nenada Šimunka, također dijabetičara, koji je Ivana upoznao s čarima triatlona i potaknuo da se aktivno pridruži članovima triatlon kluba Međimurje. Ivan se odmah učlanio u TK i ciljano počeo trenirati za triatlonska natjecanja. S tim je ciljem promijenio i neke navike koje su mu kao dijabetičaru štetile.
U 6 mjeseci aktivnog treniranja sudjelovao je na 4. savskom polumaratonu u veljači, KAJ maratonu Zagreb – Medvednica – Marija Bistrica u ožujku, 27. plitvičkom maratonu, 2.varaždinskom triatlonu i olimpijskom triatlonu na Jarunu u lipnju. Sve su te utrke ujedno bile i priprema za Ivanovo prvo, veliko i najvažnije natjecanje ove godine – Moraviaman Triatlon 2012.
Ivan se za tu utrku intenzivno pripremao dva mjeseca. Uz treninge je pratio promjene u organizmu, znao je koliki napor iziskuje određene doze inzulina, iako je tu statistiku poremetio rast šećera zbog uzbuđenja prije same utrke pa ga je i dalje čekao velik izazov.
Premda se Ivan i psihički dugo pripremao za te kilometre, u Češku je poveo sa sobom i svoju veliku podršku, curu Jelenu Sokač koja je s jednakom dozom adrenalina pratila svaki njegov kilometar, nakon svakog otplivanog kruga čekala s aparatićem za mjerenje šećera i namirnicama za brzo podizanje glukoze ukoliko bi nastupila hipoglikemija.
Plivanje i biciklizam su prošli odlično, dok je u zadnjem dijelu trčanja bilo većih problema. Kako je neprestano morao nešto jesti da bi održao optimalne vrijednosti šećera, osjećao je mučninu, ali i koljeno se počelo buniti. Usprkos tome, nijednom nije bio u kriznoj fazi odustajanja, i s ogromnom željom, snagom i voljom da dođe do cilja, nastavio utrku.
Dakle, plivalo se 3.800 m u jezeru Šterkovište, po 3 kruga s izlaskom iz vode nakon svakog kruga. Biciklistički dio od 180 km se vozio po 30 kilometarskoj stazi u okolici Otrokovica, s jednim kraćim usponom većeg nagiba kojeg se prolazilo 2 puta u svakom krugu.
Trčala su se 4 kruga od 10,5 km po dovoljno valovitoj stazi da ritam trčanja ne bude monoton. Pobjednik ove utrke bio je domaći natjecatelj Petr Vabroušek s vremenom 8 sati, 41 minutu i 19 sekundi.
Ivan je utrku završio za 13:46:50 h. U kategoriji M18 (muškarci od 18 do 24 godine) plivanje je završio za 1:38:09 h, biciklizam za 6:22:56 h i trčanje za 5:19:12 h.
Rezultat je fantastičan, a nakon povratka u Goričan, Ivan sređuje svoje dojmove: “Ovo je za mene bio velik izazov i ponosan sam na uspješno završenu utrku i postignuti rezultat, iako je moja želja bila da budem ironman (ili kako me moja Jelena sad voli zvati “železni muž”) koji je utrku završio ispod 13 sati.
Za to je ipak bilo previše prepreka, ali sad imam motivaciju da se još koji put prijavim na takav triatlon. Kad sam došao do cilja, obuzela me neopisiva euforija i energija za nastavak utrke. Ipak, nakon nekoliko sati počeo sam osjećati bolove od kojih se još oporavljam.
Hvala svima koji su mi bili podrška i hrabrili me da bez obzira na dijabetes ja to ipak mogu. Posebno hvala mojim roditeljima i Jeji koja je bila sa mnom i ponekad s pretjeranom brigom poskakivala oko mene i bodrila me u svakom trenutku.”
