Nogometaš Bojan Vručina (38) od prošle je jeseni pojačanje nogometnog kluba "Međimurec” Dunjkovec Pretetinec, a u klub je došao na poziv brata, nogometaša i trenera Jurice Vručine
Bojan je u Međimurje došao nakon što je stekao bogato iskustvo na
domaćim te inozemnim travnjacima, a nogomet je osim u Europi
igrao i u Africi. Sve je pak započelo u susjednoj nam županiji
gdje je naš sugovornik napravio prve nogometne korake.
– Kao pionir sam igrao za Podravinu Ludbreg, a nakon toga me tata
odveo u nogometnu školu nekadašnjeg NK Varteksa. Iz Varteksa sam
kao junior otišao u varaždinsku Slobodu što mi nije bilo baš u
interesu, pa sam kao senior opet zaigrao za Podravinu. Nakon toga
je uslijedila Liga mladih gdje sam igrao za Varteks a iz Varteksa
sam otišao u Slaven Belupo, prisjeća se nogometnih početaka
Vručina te nastavlja:
– Za Slaven Belupo sam se odlučio iako je u to vrijeme u Varteksu
trener bio Ćiro Blažević a sportski direktor Zlatko Dalić, dodaje
Bojan.
Kao prvoligaški nogometaš Bojan je dobio i poziv da zaigra za U20
pa U21 reprezentaciju, i to s našom najpoznatijom nogometnom
generacijom:
– U mladoj reprezentaciji sam igrao s Lukom Modrićem, Vedranom
Čorlukom, Eduardom da Silvom i s njima se još uvijek čujem i
vidim kad je prilika. Kad sam igrao za reprezentaciju klupsku
karijeru sam nastavio u njemačkoj Bundesligi nakon čega sam se
vratio u Slaven Belupo, priča nam ovaj uspješni nogometaš. Nakon
prvoligaških utakmica u Hrvatskoj ponovno je uslijedio odlazak u
inozemstvo, ovog puta u Izrael, točnije u klub Hapoelo u
Tel-Avivu.
– Tamo smo osvojili i kup i prvenstvo, bili smo deset bodova iza
prvoplasiranih a na kraju smo u zadnjim minutama zadnjeg kola
uspjeli osvojiti naslov. Zato Tel Aviv i boravak u Izraelu pamtim
kao fantastično iskustvo, grad je na moru, sa mnom je bila i
obitelj, imao sam 25 godina… prisjeća se Vručina.
Iz Izraela Bojan odlazi u Jordan, gdje nastupa za klub Shabab
Al-Ordon.
– Igrati u inozemstvu nije bilo lako, pogotovo u zemljama poput
Jordana gdje je drugačiji stil života od našeg. Sjećam se da smo
jednom došli na stadion gdje se prije toga igrao susjedski derbi
pun tenzija i da je na terenu bila hrpa smeća, kamenja i
čavli. Međutim, teren se počeo čistiti tek 90 minuta prije
utakmice jer vrijeme tamo nikoga ne muči već se živi po načelu
“sve se stigne”. Treninzi su isto tako bili u 15 sati pa sam
došao u 14 sati na stadionu, ali tamo još nikoga nije bilo. U 15
sati su tek došli otključati stadion, da bi se s treningom
krenulo sat vremena kasnije. I taman kad se odradilo zagrijavanje
došlo je vrijeme za molitvu pa se sve prekidalo te se nakon
molitve opet išlo zagrijavati, prisjeća se naš sugovornik
neobičnih iskustava s nogometnih terena.
Nakon vrućih afričkih travnjaka Bojan se vratio u Europu te s
bratom igrao u Austriji, zaigrao je i u Makedoniji, pa se vratio
u Hrvatsku.
– Ove sezone sam trebao igrati u Koprivnici ali sam na poziv
brata ipak odlučio zaigrati za Međimurec. To mi je bio prvi
susret s međimurskim nogometom, a za Međimurec sam znao da je
dobar i stabilan klub s ambicijama. Znao sam da se puno ulaže u
kompetentnost ali me iznenadilo kako ovdje sve funkcionira
ozbiljnije nego u podravskim ili varaždinskim ligama, ističe
Bojan uz zaključak:
– Imam 38 godina, prošao sam sve i svašta ali osjećam da i dalje
mogu parirati mlađim igračima. Želim svoje znanje prenijeti
mlađima te biti netko u koga se mogu ugledati. Osobni cilj mi je
biti zdrav te igrati, a sad da li će to biti pola sezona ili
dvije sezone, zavisi kako odluči uprava jer su njihovi ciljevi i
moji ciljevi, skromno ističe naš sugovornik. A kad više neće
igrati, Bojan će se baviti svojim privatnim poslom, adrenalinskim
parkom, dok će utakmice pratiti kao i uvijek, u društvu sinova
Leonarda (18), Fabia (15) i Roberta (5).
*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3539
