Da bi se naglasila važnost trčanja, od 1999. godine svake se godine u studenom obilježava Svjetski dan trčanja. Trčanje je odličan način za zadovoljavanje potrebe čovjeka za kretanjem, potiče sve dobne skupine da budu aktivni i da se redovito kreću. Nije važno koliko brzo trčite, važno je sudjelovati na sebi najprimjereniji način, zabaviti se i unaprijediti vlastito zdravlje.
– Sportom se bavim već dugi niz godina kao članica Muraken gym kluba gdje treniram kick boxing s trenerom Dinkom Šarićem. Međutim, 2019. godine oboljela sam od upale pluća od koje sam se oporavljala višemjesečnim strogim mirovanjem. Moj liječnik dr. Oluić preporučio mi je da svaki dan barem sat vremena provedem u prirodi, na svježem zraku, što sam dotad često zanemarivala. Na početku sam išla u svakodnevne šetnje s mojim psom Aronom. Kako je Aron lovački pas i treba ga ekstenzivno istrčavati, moje šetnje su se postepeno pretvorile u trčanje s njim. Trčanje mi je brzo postalo omiljena jutarnja rutina kojom bih napunila pluća čistim zrakom, a um i tijelo energijom za novi radni dan. – kazala je Monika te dodala – Nikad nisam bila opterećena vremenom rezultata radi, ali mi je svakako bilo zabavno i izazovno vidjeti koliko mogu pomaknuti vlastite granice, kako u dužini dionice, tako i u brzini.
Iako je trčanje definitivno individualni sport, ponekad je društvo koje trči i trenira s tobom dodatna vrijednost cijelog iskustva. Kroz trčanje Monika se sretala s brojnim trkačima, a posebno pak voli izdvojiti Bojanu Radovan i Davora Topleka s kojima obavezno trenira vikendom. Osim što su razvili blisko prijateljstvo, u trčanju su jedni drugima velika podrška, posebno u trenucima kad popušta snaga, međusobno dijele savjete, zajedno se prijavljuju na utrke i bodre.
– Moja prva natjecateljska utrka bio je polumaraton (21 km) u Varaždinu što je bilo dosta izazovno, nakon koje sam otrčala brojne druge utrke na 5, 10, 15 i 21 km diljem Hrvatske. Kako su se nizale utrke, želja mi je bila istrčati maraton (42 km) čisto da vidim mogu li, pa taman ga dovršila puzeći. Činilo mi se da je to za mene, amaterku i rekreativku, nemoguća misija. Želju sam ostvarila ove godine, 23. listopada kada sam otrčala Ljubljanski maraton. I nisam morala puzati! – smije se Monika. Pripremala sam se tako što sam trčala već spomenute cestovne utrke različitih dionica, vikendom sam imala dužinske treninge, a u Murakenu sam s trenerom radila vježbe za podizanje snage i jačanje mišića. Maraton sam trčala zajedno s Bojanom, krenule smo umjerenim tempom kako bismo ga istrčale bez bolova i potencijalne ozljede. Željela sam da mi ostane u lijepom sjećanju i da uživam što se i ostvarilo, ljubljanske ulice su prekrasne, a atmosfera je bila posebna uz veliku podršku navijača. Trenutno trčim koliko stignem, tijekom radnog tjedna minimalno triput, a nedjeljom obavezno. Uz to usklađujem i treninge kick boxinga. Sljedeća utrka za koju sam se prijavila je humanitarna utrka u Zagrebu, Advent run. Osim toga, nemam konkretnih planova, svakako ću se nastaviti aktivno baviti trčanjem.
– Uživam u trčanju, uživam u novim poznanstvima, a svaku utrku doživljavam kao novi izazov. Maraton ću svakako ponoviti, iako je najzahtjevnija disciplina, jer gdje ima želje, ima i volje i snage. Cilj mi je i dalje pomicati vlastite psihičke i fizičke granice.
– Na podršci zahvaljujem kolegama trkačima iz AK Međimurje, AK Varaždin, TK Rudar i brojnim individualnim trkačima, prijateljicama iz Muraken gyma, treneru, mojoj prijateljici s posla Jeleni koja je moja najvatrenija navijačica, svim dragim prijateljima, poznanicima, klijentima i klijenticama koji me uvijek srdačno bodre. Posebno pak mi je važna podrška moje obitelji, sestre Marte, koji me uvijek budno prate i bodre te su jako ponosni na moje trkačke poduhvate.
I mi Moniki želimo još puno otrčanih kilometara
