Nakon igranja u Sloveniji, vraćam se u Međimurje, odnosno u Nogometni klub Čakovec gdje sam proveo lijepe, ali i manje lijepe trenutke. Ponajprije mislim na ispadanje Čakovca iz 1. hrvatske nogometne lige 2002. godine...
U nogometnom svijetu najpoznatiji pod nadimkom Zmija, 56-godišnji Darko Stamenković legendarni je međimurski vratar. Nakon izvrsne karijere golmana posvetio se treniranju vratara te već niz godina svoje znanje i iskustvo prenosi mlađim generacijama. Odnedavno vratare trenira u Nogometnom klubu Varaždin.
Kako je počelo?
– Započeo sam braniti u Nogometnom klubu Polet Pribislavec odakle
i dolazim. Prvi trener bio mi je Josip Mihalković –
Cinci. Nakon odsluženja vojnog roka vojske, s 20 godina
sam debitirao za seniore Poleta. Tadašnji trener Miroslav
Peršić dao mi je priliku za koju mislim da sam je
iskoristio na najbolji mogući način. Godine 1986. Polet je igrao
kvalifikacije s današnjim Slaven Belupom iz Koprivnice koje smo
prošli. U Pribislavcu je bilo 3:1, a u Koprivnici 4:2 i tako smo
ušli u viši rang, odnosno Hrvatsku nogometnu ligu –
sjever.
Nakon Poleta, otišli ste u Varteks…
– Pozvao me tadašnji trener Branko Ivanković. Vratar je bio danas pokojni Zvonko Korent zvan Korica uz kojeg sam najviše napredovao. Nikad neću zaboraviti kup utakmicu u Belici s BSK-om. Korica je bio poznat kao gospodin u rukavicama koji si je birao utakmice koje će braniti. U Belici je taj dan padala kiša i želio je da ja branim. Predosjećao sam da bi utakmica mogla biti burna. Na skliskom terenu vratarima je posebno nezgodno. Ipak je branio Korica, i izgubili smo.
Osamostaljenjem Hrvatske, Varteks postaje član 1. hrvatske nogometne lige, a prvu prvenstvenu utakmicu odigrali smo 1992. u Zaprešiću protiv Inkera i pobijedili 3:1. Sjećam se kao danas. Pogotke su za nas postigli Cvitanović, Delevski i Turković, a ja sam bio proglašen igračem kola. Najtužniji trenutak u Varteksu bio mi je poraz protiv Hajduka na prepunom stadionu u Varaždinu.
LIJEPI TRENUCI
Nakon Varteksa slijedi odlazak u Sloveniju u Turnišće…
– Tamo sam proveo predivne trenutke. Svi su živjeli za taj klub. Na utakmicama je uvijek bilo mnogo gledatelja i stvarno mi je bilo lijepo. Zatim sam došao u Međimurje, odnosno u Nogometni klub Čakovec gdje sam proveo lijepe, ali i manje lijepe trenutke. Ponajprije pritom mislim na ispadanje Čakovca iz 1. hrvatske nogometne lige 2002. Kasnije sam još branio u kotoripskom Graničaru iz Kotoribe te Kraljevčanu 38 iz Donjeg Kraljevca.
Kako je započela vaša trenerska karijera?
– Na nagovor prijatelja, poznatog, također nažalost pokojnog, trenera mlađih kategorija Franje Požgaja upisao sam UEFA B tečaj koji sam položio 2004. godine. Deset godina kasnije položio sam ispit za nacionalnu A licenciju trenera vratara, a 2019. godine sam upisao UEFA A GK te položio uz svog mentora i prijatelja Tomu Butinu 2020. godine. Tome su prethodile dvije godine neprospavanih noći, učenja, pisanja, ali vrijedilo je.
Bili ste i trener ženske nogometne reprezentacije U17…
– Ponosan sam na to. Reprezentacija je izuzetno dobro organizirana, a osjećaj kada pred utakmicu zasvira himna je neopisiv!
RASADNIK
Bili ste učitelj mnogih vratara…
– Međimurje je oduvijek bilo rasadnik kvalitetnih vratara. Ponajboljih 10 klubova ima odlične vratare jer su svjesni da se momčad slaže od vratara. Također ima dosta mladih čije vrijeme tek dolazi. Ako bih trebao izdvojiti najboljeg vratara kojeg sam trenirao bio bi to sigurno Tomić koji je nakon Međimurja otišao u Hajduk pa u inozemstvo.
Kako je u NK-u Varaždinu?
– U NK-u Međimurje sam proveo lijepih 19 godina, ali došlo je do određenog zasićenja te sam prihvatio novi izazov. Oduševljen sam uvjetima u NK-u Varaždinu. Radim s pet vratara i jako sam zadovoljan. Trener seniora u Klubu je Mario Kovačević, moj prijatelj zvan Kova. Bilježi odlične rezultate s Varaždinom i siguran sam da će ga ponovno dovesti u 1. hrvatsku nogometnu ligu.
Tko će Vam biti nasljednik u NK-u Međimurje?
– Vjerujem da će to biti Dejan Šafarić. Spreman sam mu pomoći u svemu što zatreba.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.496