Stjepan Makar je 23 godine igrao, a još je duže trener. Stradalo je i zdravlje, ali pronašao je novi žar...
Stjepan Makar – Štef iz Male Subotice jedan je od onih istinskih zaljubljenika u nogomet, u kojem je proveo većinu svog života. Danas mu je 65 godina, a u nogometu je od trinaeste. Igrao je 23 godine, a još duže je trenirao seniorske ekipe i mlađe uzraste. Njegova je priča zanimljiva.
Kako je sve počelo?
– Od malih nogu, točnije 1970. godine postao sam članom NK-a MTČ iz Čakovca. Isprva sam igrao za pionire a sljedeću sezonu za juniore. Prvi zvanični nastup imao sam na turniru selekcija pionira reprezentacije Međimurja protiv selekcije Krapine, Varaždina i Koprivnice. Sjećam se da smo u prvoj utakmici pobijedili i jako dobro odigrali turnir.
Prešli ste u ‘deželu’…
– U Sloveniji sam se školovao pa sam prešao u klubu u Ljubljani koji je tada igrao u drugoj ligi bivše države. Već u jesen sam postao reprezentativcem pionirske ekipe Slovenije i igrao na turniru republika i pokrajina u Borovu. Slijedili su nastupi u juniorskoj i kasnije u mladoj selekciji Slovenije. Igrao sam puno kvalitetnih turnira da bih s nepunih 17 godina debitirao u seniorima.
VEZNI
Na kojoj poziciji?
– U tom periodu treneri su me isprobali na svim pozicijama pa sam počeo igrati kao lijevi bek, iako sam dešnjak. Na kraju sam završio na desnoj krilnoj poziciji. Ipak, najbolje igre pružio sam u veznoj liniji budući da sam podjednako dobro igrao objema nogama, bio čvrstog stasa i znao sam stvoriti prilike.
Godine 1978. ste se vratili…
– Vratio sam se u Jadran pa početkom 1979. prešao u čakovečku Slogu koja je igrala u zagrebačkoj zoni. Nakon tri i pol sezone prešao sam u Spartak u Malu Suboticu, a tamo sam se i oženio. Godine 1983. osvojili smo međimursku ligu, a ja sam se te jeseni vratio u klub koji je nastao spajanjem MTČ-a i Sloge. Na proljeće sam se opet vratio u Spartak u kojem sam igrado sve do kraja karijere 1993. godine. Još desetak godina igrao sam i za veterane Spartaka.
TRENER
Kako ste ušli u trenerske vode?
– U Spartaku sam 1985. godine počeo trenirati mlađe uzraste. Moj prvi trenerski izazov bio je kad sam kao trener-igrač u jesen 1989. godine poveo ekipu Spartaka. Nakon prestanka aktivnog igranja preuzeo sam rad u seniorima Dinama iz Palovca, a potom je slijedio niz od ukupno 15-ak međimurskih klubova. Selidba mi je uvijek bila izazov.
Koji su vam najveći trenerski uspjesi?
– Bilo ih je puno, a posebno bih naglasio osvajanje međimurskog kupa s Palovcem 2006. godine. Pred velikim brojem gledatelja tada smo pobijedili susjedni Spartak. Uveo sam i Dinamo iz Domašinca u najviši međimurski rang. S Omladincem iz Držimurec Strelca 2013. godine smo kroz kvalifikacije izborili II. međimursku ligu.
Posvetili ste se mladima?
– Nakon 20 godina po seniorskim klubovima od 1993. do 2013. godine, vratio sam se radu s mladima u Nogometnoj školi Mala Subotica. Moj trenerski staž traje 37 godina, a ukupno sam u sportu 52 godine.
Kako to sve podnijeti?
– Da, pojavio se zdravstveni problem. Uvijek sam davao sve od sebe i živio od nedjelje do nedjelje. Bilo je tu stresa i podnio sam operaciju srca 2015. godine, a 2018. sam imao i operaciju kralježnice. Oporavljao sam se i puno vježbao te sam dobio novu energiju i želju raditi u nogometu.
Kako je raditi s djecom?
– S djecom se osjećam preporođeno te sam ‘oživio’, kao da s njima ponovo rastem. Od početka sam imao plan raditi s mlađim uzrastima i prenositi im svoje viđenje i znanje o nogometu, da budu primjer u školi i dobro odgojeni.
Što mislite o osnivanju škola nogometa?
– Budući da po sredinama imamo premalo djece, a sportova i ostalih aktivnosti je mnogo, smatram da je osnivanje škola nogometa i spajanje sredina jako korisno.
Stasaju li igrači za starije selekcije?
– Što se tiče regrutiranja igrača, u moje doba imali smo po kategorijama dvije ekipe. Već tu bi kvalitetniji isplivali te bi se vidjelo u kojem se smjeru djeca razvijaju. No, danas imamo samo po jednu ekipu i moramo biti zadovoljni kada ih je uopće dovoljno za natjecanje. Bolji odlaze u jače sredine, a mi uspješno radimo s onima koje imamo. No, i oni koji su otišli u druge sredine u kojima će sigurno napredovati, uvijek se mogu vratiti ako se situacija tako posloži.
Odnos prema treneru nekad i danas?
– Trenere se nekad više cijenilo. Ima i danas igrača koji cijene struku, ali ima i onih koji više misle o drugim stvarima, nego o nogometnoj igri, čak i u mlađim uzrastima.
A igra nekad i danas?
– Nekad se nogomet igrao dobrim potezom, rolom, tunelom… Znalo
se dogoditi da zadnji igrač obrane driblingom dođe sve do
protivničkog gola, igralo se s krilima i klasičnim centarforom.
Danas se traži trka, lopta ide “prva-druga”, čuva se posjed i
nema driblinga.
Sa sinom Danijelom
Što mislite o međimurskom nogometu?
– U zadnje vrijeme dosta je pao. Mnogo je starijih igrača, a mladih je sve manje. Kronično ih nedostaje. Mi u Međimurju imamo svega 12 juniorskih ekipa iz kojih bi morali isplivati igrači za seniorske ekipe 68 klubova. I u juniorskom prvenstvu mnogo je problema s odigravanjem utakmica.
RJEŠENJE
Kako popraviti stanje?
– Klubovi bi se trebali odgovorno zauzeti za to da djeca nakon 16. godine, kad prođu pionirski staž, obavezno igraju u juniorima. Tek tako će steći iskustvo, a ne da ih odmah pozovu u seniore gdje jako malo ili uopće ne igraju.
Kakvi su vam planovi?
– Radit ću u školi nogometa dok god mi to zdravlje bude dozvoljavalo. Najviše me raduje stvaranje novih igrača i prenošenje životnog iskustva.
A to ne bi bilo moguće bez…
– Naravno, obitelji – čiju sam podršku uvijek uživao. Supruga Ljiljana mi je bila maksimalna podrška, kći Ivana bavila se rukometom, a sin Danijel već dugo i uspješno igra nogomet kod nas i vani. I on je krenuo u trenerske vode te je s juniorima NK-a Naprijed iz Cirkovljana osvojio prvo mjesto. A najslađi su mi unuci Lukas i Niko te iskreno vjerujem da će i oni biti sportaši.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.486