Došla je pomoći kao igračica, a na kraju je od Gorana Mrđena preuzela i trenersku palicu...
Nakon odlaska, to jest povratka trenera Gorana Mrđena u matičnu Podravku, trenersko mjesto u Ženskom rukometnom klubu Zrinski iz Čakovca preuzela je igračica Dragica Džono. Rodom je iz Hercegovine, blizu granice, a njeni su prije 20-ak godina preselili u Metković. Igrala je za Metković, Ljubuški, Trešnjevku, Zelinu i Nantes te sedam godina prije dolaska u Čakovec i za Podravku.
– Bila su to vremena kad su za muški klub u Metkoviću igrali Nikša Kaleb, Patrik Ćavar i Ivano Balić i kad se osvajao europski EHF kup. Vladala je prava ludnica te su moja braća krenula u rukomet, a i ja za njima, u tamošnji ženski drugoligaš. Iako, u biti sam htjela biti košarkašica. No, danas košarku igram samo za zafrkanciju, ne bih ju mogla ozbiljno igrati nakon toliko godina rukometa. Smiješna mi je pomalo, jer rukomet je grubi sport, a u košarci je svaki kontakt prekršaj – priča nam Dragica Džono koja danas živi u Koprivnici i svakodnevno putuje za Čakovec s mlađim suigračicama Emom Balaško i Leom Vukojević.
BRATOVIM STOPAMA
Grad Zrinskih upoznala je još davno, prije 15-ak godina je u
Čakovcu igrao njen brat Nikola Džono. Danas nema
mnogo vremena za upoznavanje Međimurja niti je ljubiteljica
vina.
Službeno igra na poziciji kružne napadačice, dominira visinom od 186 centimetara. No, kaže da u Čakovcu igra sve što treba, jedino još na vrata nije stala, ali i to još stigne. U Čakovec je, prvo kao igračica, u kolovozu stigla upravo na poziv Gorana Mrđena. Pozvao ju je upomoć, na temelju dobre suradnje s Podravkom.
– Pristala sam, iako sam rekla da mi je dosta igranja. No, on me trenirao još od Zeline, mnogo smo prošli zajedno, bio mi je pravi mentor. Osim toga, već tada razmišljala sam o budućoj trenerskoj karijeri, iako još nisam znala da će on otići u Podravku. Sviđa mi se taj Mrđenov stil treniranja, gdje deset minuta napadaš, a deset minuta se braniš te iz toga izvlačiš zaključke i otkrivaš što treba poboljšati – kaže.
MIKI IMA RJEŠENJE (II.)
Potom se dogodio Mrđenov odlazak pa ju je na večernji sastanak
uprave pozvao Miljenko Topličanec – Miki. Rekli
su joj da imaju ideju i, kaže, Miki joj je ubacio bubu u uho.
Isprva nije pristala, no, kad nešto volite tad i riskirate.
Dogovorili su se, a i Podravka ju je pristala osloboditi obveze
treniranja u koprivničkom omladinskom pogonu. I tako je krenula
njena karijera trenerice-igračice u Čakovcu.
– Nažalost, ostali smo bez Gabi Gudelj i kao igračice i kao osobe. No, prirodno je da je prešla u Podravku kako bi dodatno napredovala. Atmosfera je odlična, Mrki (Mrđen) je to lijepo posložio i na meni je da samo nastavim. Usvojila sam njegove postulate treninga i igre s najvećim naglaskom na obranu. Cure su odlično odradile pripreme. A u mjesecima koji slijede tko zna što će biti, najbolje će proći oni koji će imati najmanje ozljeda i korone – kaže.
POŠTOVANJE
Isprva je, priznaje, strahovala od tranzicije jer trebala je povesti djevojke s kojima je dijelila i još dijeli svlačionicu kao igračica. No, kaže da je ugodno iznenađena te da ju suigračice poštuju.
– Dobre su, snažne su. Kad se zezamo se zezamo, ali kad se radi se radi i to je također odlika Međimuraca. Kapetanica nam je Melani Balić. Ona je “malecka”, a opet tako snažna osoba koja u jednom trenu može pojesti sve živo, iako to na prvi pogled ne biste rekli. U obrani to doista pokazuje – puna je riječi hvale za Melani Balić kojoj je trenerica, a ona njoj kapetanica.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.484
