Ocu Predragu, inače rekreativnom biciklistu i članu BK-a Mura Avantura, nije preostalo ništa drugo već upisati oboje djece u klub, nabaviti bicikle i za cestu i za planinu te postati serviser, tehnička podrška i sponzor ovih perspektivnih biciklista...
Četrnaest medalja državnog prvaka, četrnaest medalja viceprvaka te deset brončanih plasmana trenutačni je rezime biciklističke karijere sedamnaestogodišnjeg Matije Trstenjaka iz Jurovčaka. Kolekciji treba pridodati i medalje njegove osamnaestogodišnje sestre Ide, također biciklistice i ‘samo’ sedmerostruke državne prvakinje, kao i brojne medalje s utrka u europi koje je ovaj dvojac osvojio, pa je zid obiteljske kuće Trstenjak potpuno ispunjen medaljama.
POČECI
A sve je započelo kad je tada sedmogodišnjeg Matiju otac Predrag odveo u biciklistički kamp za djecu gdje su gledali utrku u brdskom biciklizmu. Nakon što su odgledali utrku, Matija je zaključio da bi on to mogao i znao bolje od viđenih natjecatelja. Da stoji iza svojih riječi potvrdio je već iduće godine, prijavio se na navedenu utrku i osvojio treće mjesto, a vozio je kao osmogodišnjak u kategoriji natjecatelja do 13 godina. Starija sestra krenula je bratovim stopama, godinu kasnije te se i ona otisnula u biciklistički kamp.
Ocu Predragu, inače rekreativnom biciklistu i članu BK-a Mura Avantura, nije preostalo ništa drugo već upisati oboje djece u klub, nabaviti bicikle i za cestu i za planinu te postati serviser, tehnička podrška i sponzor ovih perspektivnih biciklista. – Iako smo počeli s natjecanjima u brdskom biciklizmom, u kalendaru je više cestovnih utrka pa smo odlučili okušati se i na cesti, a bicikli se prilagođavaju disciplinama i terenu, otkriva nam otac Predrag.
ODRICANJA
Utrke su ubrzo ovaj trojac odvele diljem Hrvatske i europe, kad je mogla pratila ih je i majka Danijela, a rijetko s kojeg natjecanja su se vraćali bez odličnog plasmana.
– Dok imaš u kući dvoje takvih biciklista, moraš se potpuno posvetiti tome. Utrka se planira cijeli tjedan, po potrebi rade i prilagodbe bicikla, a na sam dan utrke ustaje se već oko 3 sata ujutro. Nakon toga slijedi tradicija, mamin obrok u vidu tjestenine s piletinom bez koje se ne voze utrke, put, utrka i povratak kući u kasnim noćnim satima, otkriva nam tako Predrag životni ritam svoje obitelji.
Da ne bi sve bilo na biciklizmu, tu su i školske obveze za ovo dvoje natjecatelja. Ida je trenutačno odlična učenica četvrtog razreda Opće gimnazije u Čakovcu. Sa željom da upiše Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, trenutačno je biciklizam stavila malo po strani te se ne natječe, dok je Matija budući tehničar za računalstvo koji se vidi na fakultetu elektrotehnike ili informatike. Dodatni bodovi kod upisa će mu zasigurno biti i oni s plasmana na peto mjesto na državnom natjecanju iz računalne sigurnosti – područja informatike i kriptografije.
TRENING
Stoga je bitno uskladiti i isplanirati sve obveze, međutim, kako nam Matija ističe, sve se može:
– Mislim da ništa ne propuštamo, uz dobru organizaciju ima se vremena za školu i zabavu, ali i za trening.
Matija stoga svakodnevno trenira po nekoliko sati, a zbog konfiguracije međimurskih brežuljaka, često odlazi i do obližnjih planina:
– Međimurje mi je prekratko za značajniji interval vožnje pa stavim slušalice i odlazim na Kalnik, Ivanščicu ili Ravnu goru, otkriva. Treninzi su neophodni i zbog zahtjevnosti utrka, odvozi se i po nekoliko stotina kilometara:
– Od zahtjevnijih utrka koje sam vozio izdvojio bih onu u Italiji, samo jedna etapa je iznosila 115 kilometara uz 1000 metara razlike u nadmorskoj visini te uz prosječnu brzinu od 43 km na sat. Natjecao sam se i kao reprezentativac na utrci u Češkoj, vozili smo pet utrka u tri dana, jedna etapa je kretala ujutro, jedna u podne, a najduža etapa je bila oko 90 kilometara, otkriva nam Matija te ističe i jednu (ne)zgodu iz Češke.
– Sjedalo na biciklu mi je popustilo upravo na početku te najduže etape pa sam morao voziti praktički u čučnju, a to je kvar zbog kojeg bi odustalo 95 posto biciklista. Međutim, s obzirom na to da je to bila jedna od najtežih kadetskih utrka u Europi, nisam htio odustati i na kraju sam se plasirao na sredini poretka, prisjeća se Matija te dodaje:
– Najveće priznanje mi je bio ipak bio ulazak u reprezentaciju, a cilj su mi Olimpijske igre.
A da nisu nedostižne, dokazuje i nedavno dobiveno priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora, Matija je uvršten u sportaša 5. kategorije – daroviti sportaši.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3476