- Nitko ne očekuje jaku ljevicu kojom često iznenadim protivnice, kaže mlada sportašica
Boksati je počela u listopadu prošle godine, a već se može pohvaliti titulom viceprvakinje države u boksu u kategoriji juniorki do 57 kilograma. Petnaestogodišnja Roberta Radiković iz Vratišinca učenica je prvog razreda Srednje škole Čakovec, smjer fizioterapeut. U svijetu boksa završila je na poticaj prijatelja Rafaela Malašića.
– Više me iz šale nagovarao da probam s boksom pa da vidimo koliko ću biti uspješna u tome. Svi koji me znaju, znaju da sam nemirna duha pa ga je zanimalo kako će ta priča s boksom ići. Naime, isprobala sam nekoliko sportova, od atletike, odbojke pa čak i mažoret plesa. Tri i pol godine bila sam mažoretkinja, a sad sam boksačica, kroz smijeh govori Roberta.
Priznaje da joj ni jedan od sportova u kojima se okušala nije baš do kraja sjeo, sve dok nije probala boks u Boksačkom klubu Čakovec.
– U boksu je stalno nešto novo, drukčije. Ni jedan trening nije isti i baš na svakom naučim nešto novo. Nikad mi nije dosadno na treningu, objašnjava čime ju je očarao taj sport.
Osim prijatelja, na taj, kako ga vole nazivati, ‘muški’ sport, potaknula ju je i znatiželja.
– Hoću dokazati da je boks i za žene. Da smo i mi sposobne biti boksačice. Nema puno cura u boksu, no to mi je samo dodatna motivacija da dam još više od sebe, kaže i dodaje da joj je već na prvim treninzima bilo super i da su je svi dobro prihvatili.
– Počela sam se natjecati nakon pola godine treniranja. Do tada sam boksala s rekreativkama, a onda sam počela boksati s muškima. Nije me bilo strah, al moram priznati da sam par puta pomislila što će biti ako me pogodi jer muškarci su ipak fizički jači. Najviše naučiš kad boksaš s boljim od sebe, zaključuje Roberta.
KAD NOS POPLAVI
Iako kratko u boksu, rezultati pokazuju da je očito pronašla sport koji joj odgovara. Osim titule viceprvakinje Hrvatske u svojoj kategoriji, osvojila je drugo mjesto na natjecanju Zagreb Open u iznimno jakoj konkurenciji. – Kad sam ušla u ring i boksala s dotadašnjom viceprvakinjom Hrvatske, nisam imala predodžbu kako će to biti. Onda sam se samo opustila i na kraju sam pobijedila. Tijekom meča ne osjećam udarce jer se uživim u borbu. Imamo zaštitnu opremu koja nas ipak štiti, no znalo se dogoditi da imam modrice, primjerice, da mi nos bude plav, otkriva Roberta i kaže da se ne boji.
S druge strane, majci Danijeli Balažić nije bilo svejedno kad je čula da kćer ulazi u taj ‘muški’ svijet.
– Oko mjesec dana smo se mama i ja dogovarale oko toga hoću ili trenirati ili neću. Iako je možda i mislila da ću odustati od svega, ipak me vozila na treninge. Sad se već opustila i prihvatila da boksam i velika mi je potpora. Posvetila se mom boksačkom životu, podržava i mene i sve ostale boksače iz kluba, govori Roberta.
I okolina je već prihvatila činjenicu da nosi boksačke rukavice.
– Bliski prijatelji nisu bili previše iznenađeni jer znaju da sam sklona takvim stvarima. Što se tiče dečki, ima onih koji još uvijek misle da je to muški sport pa se čude što sam to odabrala. Ne obazirem se na to jer imam svoje mišljenje, odlučna nastaviti s boksačkom karijerom.
– Vidim se u boksu i imam planove za budućnost. Želja mi je biti prvakinja i nadam se otići na svjetsko prvenstvo, iskrena je Roberta. Zanimljivo je svakako i to da je Roberta ljevakinja, što nije često u svijetu boksa.
– To uvijek iznenadi protivnika, a meni je svakako prednost jer ne očekuju jaku ljevicu, otkriva ta sve uspješnija mlada boksačica.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3473