ANA I PETAR FILIPOVIĆ IZ BELICE ‘Karate nije samo hobi, nego i stil života!’

Srednjoškolki Ani Filipović iz Belice 17 je godina, a karateom se bavi još od predškole, više od 11 godina. Danas joj to više nije samo hobi, kaže, nego i način života, u koji je 'uvukla' i svojeg mlađeg brata, devetogodišnjeg Petra

Sve je počelo kad je Ana, na poziv Žankarla Krnjaka, svojeg prijatelja od malih nogu, otišla na prvi trening karatea. Tad još u Belici, ali nije odustala ni kad su se treninzi preselili u Malu Suboticu, pa ni kad se tamošnji klub spojio s Karate klubom Globus, čija je Ana dugogodišnja članica i pod čijim okriljem postiže impresivne rezultate.

Nositeljica crnog pojasa – prvi dan, u svojoj je kategoriji juniorki +59 kilograma trenutno 14. na listi Svjetske karate federacije, a iako rezultatima s posljednjih nekoliko natjecanja i borbi nije zadovoljna, zna da može više i bolje, i ne planira odustati dok to i ne dokaže.

– U lipnju sam na na turniru Svjetske lige u Cipru ispala u četvrtfinalu i nisam se imala priliku boriti za treće mjesto, a u Salzburgu sam na Austrian Openu završila peta. Zeznula sam se jer sam u polufinalu izgubila od iste cure koja me porazila u Cipru, i to na isti način. Naposljetku, na zadnjem natjecanju sezone, Svjetskom kupu i Svjetskoj ligi u Poreču prije koji tjedan, izgubila sam već prvu borbu i tako sam sezonu završila dosta razočarana jer smo puno trenirali, svi u Klubu, i dosta mi je teško palo što rezultati to nisu potvrdili, iskrena je Ana.

Poraze, dodaje, proživljava prilično emotivno, uz pomiješane tugu i ljutnju.

– Znam da sam mogla puno bolje i da to nije odraz mojeg rada na treninzima, ali jednostavno nije bio moj dan. Nema veze, naš trener Dejan Slukić uvijek ističe da jače grize onaj koji se penje nego onaj koji je već na vrhu, pa i mene ovi porazi tjeraju da samo jače grizem, govori Ana.

Tijekom 11 godina bavljenja ovim sportom, već je naučila da se na rezultate ponekad treba duže čekati.

– U jednom sam periodu postala opsjednuta rezultatima, jer sam u mlađim uzrastima na svakom natjecanju uzela medalju, a kad sam došla u kategoriju kadetkinja gdje su cure bile i starije i jače, to više nije išlo tako lako. Bila sam naviknuta na medalje i malo mi je nedostajalo da odustanem, izgubila sam volju, priznaje Ana.

No, ponovo je presudio savjet trenera Dejana, koji u Karate klubu Globus Čakovec-Mala Subotica radi sa starijim uzrastima, dok s mlađima treniraju Mladen Vizinger i Tomislav Magdalenić.

– Rekao mi je da pričekam još pet godina, marljivo treniram i da će rezultati stići. Sad još čekam da dođe moje vrijeme!, smije se Ana.

Otvoreno će reći da možda i nije bila neki talent kad je počela, ali je bila uporna i marljiva. Mlađi brat Petar, s druge strane, ističe Ana, veliki je potencijal.

– Ima bolje rezultate nego ja kad sam počela! Svoju sam prvu medalju osvojila kao mlađa kadetkinja, on već kao mlađi učenik. Dobro je počeo i jako sam ponosna, jedino bi se na treninzima mogao malo više potruditi, kaže Ana uz smijeh.

– Pa je, nije mi baš zabavno trenirati, vragolasto priznaje Petar, ali je usprkos tomu stigao do crvenog pojasa.

Lani se s Prvenstva Hrvatske za mlađe kategorije u Rijeci vratio s broncom oko vrata, a u lipnju ove godine je u Nedelišću na 10. Grand Prixu osvojio zlato.

Dodatni mu je poticaj i to što u Klubu trenira sa starijim uzrastima, što je ujedno i najveće olakšanje mami Nikolini i tati Tomislavu, a odnedavno i najstarijoj sestri Tei, jer ih tako zajedno samo jednom voze u Čakovec i nazad.

Bez potpore svojih najmilijih, svjesni su toga i Ana i Petar, teško bi redovito oblačili kimono i odlazili na treninge, još teže na natjecanja…

– Znali smo da bude teško, osobito kad je Ana krenula u srednju školu. U početku je bila prilično izgubljena, ali kad je krenula nastava na daljinu uspjela se organizirati i posložiti. I sad je život ustajanje, škola, trening i – spat, i tako već 11 godina, smije se tata Tomislav.

U normalnoj sezoni, nastavlja, prije pandemije, svaki bi vikend bili na nekom natjecanju. Ana je nerijetko u ponedjeljak ujutro znala iz kombija izravno na nastavu…

Cijela obitelj je u tome zajedno, propuštaju se razne prilike, rođendani, zabave… No, u današnje vrijeme, kad je mlađe naraštaje teško zainteresirati za išta što nije vezano uz računala i mobilne uređaje, Filipovići su itekako sretni i ponosni na svoju djecu.

– Karate je izvrstan ne samo u smislu fizičkog napretka, tehničkih izvedbi i motorike, nego i u pogledu sazrijevanja, stjecanja poštovanja prema protivniku, izgradnje samopouzdanja… Da ne spominjemo kakva su to prijateljstva – Ana je krizmana kuma svojoj ‘najljućoj’ protivnici iz Siska, i ona njoj, a redovito se čuje i s jednom karatisticom iz Norveške koju je upoznala u Umagu prije tri godine, govori tata.

No, najbliskiji su prijatelji ipak, ističe Ana, klupski kolege. Još od predškolskih dana dijele svoju sportsku svakodnevicu i zajedno su stasali i u sportaše i u prijatelje.

– Puno se družimo i prava smo ekipa, sad smo već poput neke male obitelji, kaže Ana.

I ne bi, ponovo naglašava, bili tu gdje jesu, da nije bilo njihovih trenera – Dejana, Mladena, Tomislava.

– Da oni toliko ne ulažu u nas, mi ne bismo bili toliko uspješni. Otkako je završila nastava, krenuli smo s treninzima svaki dan i znam koliko se i oni usklađuju sa svojim poslovnim i obiteljskim obavezama da bi sve to stigli, ne skriva Ana svoju zahvalnost.

Posebnu zahvalu upućuje i svim svojim profesorima u Tehničkoj školi Čakovec, gdje će ujesen u treći razred prirodoslovno-matematičke gimnazije. Ugodno su je, kaže, iznenadili spremnošću na susretljivost i prilagodljivost njezinim sportskim potrebama.

Od svega će sad, ipak, malo odmoriti, a već 10. kolovoza kreću ozbiljne pripreme za novu sezonu i novi pohod na dobre rezultate, jer Anino i Petrovo vrijeme, ne sumnjamo, tek dolazi!