U nogometu se sve odvija brzo i mnogo se traži od sportaša. Često se nogometaše gura izvan njihovih mogućnosti i to završava loše. Mi nismo roboti...
Preko trnja do zvijezda put je koji opisuje nogometaša Zorana Lesjaka (33) iz Mačkovca. Počevši od malih seoskih terena, Zoran se vinuo u sam vrh profesionalnog nogometa. Kakav je svijet profesionalnog nogometa i koliko je mukotrpan bio njegov put, inspirativna je priča koja budi vjeru u dječačke snove.
Priča započinje u Zoranovoj najranijoj dobi kada nogomet postaje njegova velika strast.
– Ljubav se rodila u mojoj šestoj godini kada smo ja i moj stariji brat krenuli trenirati. U to su vrijeme djeca svih uzrasta trenirala zajedno. Svi smo bili približno jednako dobri, no kako je vrijeme prolazilo, počeli su se profilirati oni bolji dok su drugi počeli otpadati. Prve selekcije radio je moj pokojni trener Franjo Požgaj. Sjećam se, zvao me “živo srebro” jer sam bio poprilično živahan, prisjeća se Zoran.
U dobi od osam godina, susreće se s prvom velikom barijerom:
Dijagnosticirana mi je kronična astma. Iako me ometala, napuštanje nogometa nije dolazilo u obzir. Unatoč dijagnozi koja je trajala do puberteta, nastavio sam trenirati. Neprestano sam napredovao i sve sam se profesionalnije usmjeravao u tom smjeru.
Godine su prolazile, a Zoranova ljubav prema nogometu nije jenjavala. Odlučuje se za varaždinsku školu koja mu je omogućavala usklađivanje nastave i sve intenzivnije treninge.
– Bio je to težak period. Prije nastave išao sam na trening, pa je slijedila nastava, pa opet trening. Moj dan trajao je od 6:00 pa do 21:00 navečer. Sjećam se, uz organizirani ručak većina nas je u džepu imala dodatnih 20 kn za užinu. Ni ja ni moji školski kolege tada nismo imali više od toga, a nakon svih aktivnosti bili smo gladni. Naučiš se tako skromnosti i snalažljivosti na koju budeš primoran. Tada sam naučio što znači ne imati i cijeniti malo.
Zlatna žlica
U svemu tome Zoran nije bio sam. Iako nije rođen s zlatnom žlicom
u ustima, njegova leđa čvrsto su držali požrtvovni
roditelji.
Krajem srednje škole uslijedili su i prvi profesionalni ugovori. Vrata su se širom otvorila, no Zoran se susreo i s poteškoćama i dilemama.
– Naš sustav ne štiti mlade nogometaše i oni se ubrzo razočaraju. Zbog profesionalnih ugovora veliki klubovi rijetko žele platiti za mladog sportaša obeštećenja. Radi se tu o nemalim iznosima. Samo najbolji igrači koji postaju poželjni dugom klubu uspijevaju izbjeći taj ponor. Ti igrači iz profesionalnih prelaze u one amaterske klubove. Propadaju i završavaju svoju karijeru. Tako je zapečaćena sudbina mnogih izuzetno talentiranih mladića. Iako su nogometaši zaposlenici kluba, plaće se ne isplaćuju. Ti dečki ponekad nemaju prihode po 11 mjeseci! Kada nema osnovnih sredstva za život, javlja se frustracija. Iskusio sam to.
Zablude
– Najveća zabluda je da nogometaši imaju puno novaca. Iako uživaju prestiž i postaju face, istina je da nerijetko ti dečki jedva egzistiraju i posuđuju novac od roditelja i poznanika. Deset kuna za kavu postaje luksuz – svjedoči naš sugovornik. Često mladi ljudi upadaju u dugove i karijere završavaju s kreditima na leđima. Mnogi misle da nogometaši žive luksuzno… No, radi se tek o iznimno malom broju vrhunskih igrača.
U nogometu se sve odvija brzo i mnogo se traži od sportaša. Često se nogometaše gura izvan njihovih mogućnosti i to završava loše. Mi nismo roboti. Ozljede su neizbježan dio nogometa, no i veliko opterećenje jer je nama nogomet i život i posao. Sretan sam što u karijeri nisam imao velikih ozljeda. No, treba biti spreman i na to. One utječu na psihu sportaša.
Blještavilo
– Loša utakmica i neuspjeh uvijek je težak. Vodio sam se stavom da biti profesionalac znači biti i mentalno jak. Neke neuspjeh uništi, dok se pak drugi izdignu. U klubu redovito imamo na raspolaganju psihološku pomoć. Veliko je psihološko opterećenje na leđima mladih sportaša. Bez obzira na blještavu vanjštinu, svi sportaši samo su ljudi koji se nose sa svakojakim problemima i vlastitim nemirima – govori nam Zoran.
Granice
Zoran se može pohvaliti igranjem u inozemnim klubovima. Igrao je za Sloveniju i Italiju,a trenutno je već četvrtu godinu zaredom u Mađarskom prvoligašu Zalaegerseku.
– U inozemstvu sam doživio jedno olakšanje. Dobio sam sigurnost i zaštitu kluba. Moj je cilj bio igrati prvu ligu i to sam tamo i ostvario. Ipak, u drugim si državama stranac.
Mađari primjerice teško prihvaćaju iz drugih sredina. Doduše, u klubu sam prihvaćen, a moji su suigrači kolegijalni i solidarni. Što se pak tiče mog privatnog života, on je ovdje, u Međimurju. Tu su moji prijatelji, društvo i roditelji. Mađarska je moj posao, Međimurje moj dom.
Zorana osim nogometnih vještina krasi i njegova skromnost.
– Ne smatram se važnim. Ono što smatram da imam je – iskustvo. Zna se dogoditi da me zaustavljaju roditelji i traže savjet za svoju djecu. Nastojim pomoći koliko mogu. Često odgovaram na poruke zabrinutih roditelja čija su djeca na raskrsnici života, poput mene nekad. Razumijem težinu tih odluka. Nije lako ni odvojiti novac za sportsku opremu, veliki su to izdaci. Zato kad imam mogućnost – poklonim.
Za kraj, zanimalo nas je u čemu se Zoran vidi u budućnosti.
– Što se tiče moje bliske budućnosti, želim nastaviti trenirati koliko ide. Nakon toga nije isključena opcija da se u budućnosti vratim u Međimurje i treniram djecu.