Mladi Čakovčanin Borna Vadlja zakoračio je u sport još kao petogodišnjak. Počeo je s plivanjem, a nakon plivanja okušao se i u tenisu koji mu, priznaje, nimalo nije legao, pa je izdržao oko pola godine. Bio je 'čak' i na jednom nogometnom treningu. No, tek je u badmintonu pronašao ono što je od sporta očekivao
– Mama Senka mi nije dala da budem od one djece koja ne treniraju pa sam nakon nekoliko sportova shvatio da mi badminton daje ono što sam od sporta očekivao, počinje priču o svom sportskom putu 19-godišnji Borna.
– Moj prijatelj iz susjedstva je trenirao nogomet pa sam otišao s njim. Kad je trener rekao da otrčimo deset krugova rekao sam sam sebi ‘OK, ja sad idem doma’, kroz smijeh priča Borna pa dodaje da se tu negdje u cijelu priču oko odabira sporta ‘umiješao’ i tata Filip (poznatiji kao Kuki).
– Sin tatinog prijatelja je igrao badminton pa mi je tata predložio da probam. Otišao sam na prvi trening, igrao sam protiv dvojice i – pobijedio… te nisam rekao sebi ‘OK, sad idem doma’. Tako je počelo, priznaje Borna koji je imao tek osam godina kada je zaigrao u Badmintonskom klubu Međimurje Čakovec.
Dodaje da je ta prva godina treniranja prošla više u igri nego ozbiljnom treniranju. Trener Danijel Zadravec dao mu je vremena za prilagodbu, a onda ga pitao želi li dalje. Željan natjecanja i izazova, Borna odlučuje krenuti ozbiljno.
– Trenirao sam oko dvije godine prije nego sam otišao na prvo natjecanje. Bilo je to prvenstvo Hrvatske U11 koje se održavalo u Zagrebu. Bio sam prvi i to s lakoćom. To me dodatno potaknulo i ohrabrilo, dodaje naš mladi sugovornik.
Nizale su se godine i natjecanja, te gotovo da nije bilo ni jednog, a da Borna nije bio na postolju.
SPORTSKI POTEZ
Posebno će, kaže, pamtiti jedan turnir iz 2015. godine.
– Istegnuo sam leđa mjesec dana prije prvenstva, ali sam ipak otišao. Sve je išlo po planu do finala. Onda mi se ukliještio živac i morao sam predati mečeve. Moj već dobro znani protivnik Vito Buchberger iz Velike Gorice kojeg sam uglavnom pobjeđivao, tada je osvojio prvenstvo, ali je na dodjeli medalja napravio nešto neočekivano: pobjednički pehar koji su mu netom uručili – dao je meni. Unatoč toj njegovoj lijepoj gesti i danas taj pehar gledam sa žalom što ga nisam osvojio igrom, priznaje Borna.
Dodaje da je na natjecanjima uvijek uzbudljivo i da rado odmjerava snagu s drugim igračima. Kao najveće postignuće izdvaja osvajanje U 17 hrvatskog kupa 2019. godine, ali i natjecanje u kategoriji U 19 na kojem se natjecao, iako je bio dvije godine mlađi.
– Došao sam na zadnji kup U19… nas četvorica smo pretendirali za mjesto apsolutnog pobjednika. Sve sam ih pobijedio. Tada sam dobio bon od 850 kuna!, ponosno govori Borna koji je na zadnjem većem natjecanju bio u listopadu prošle godine, u Finskoj.
Bilo je to Europsko prvenstvo na koje je otišao s tek dva tjedna treninga i priprema.
– Bilo je to lijepo iskustvo, bez obzira na izostanak rezultata.
Tamo se jasno vidjelo da nismo u rangu s njima i da badminton kao
sport kod nas nije toliko popularan, ni podržavan. U Finskoj, ali
i ostalim europskim zemljama, badminton je puno više
mainstream nego kod nas, kaže mladi sportaš te opisuje
ne baš idealne uvjete i termine treninga.
– Vidjet ćemo, kaže.
NE ODUSTAJEM
No, badminton će ostati dio njegovog života.
– Svakako ću nastaviti trenirati u nekom klubu u Zagrebu, možda Medvedgradu. Želja mi je osvojiti neki turnir europskog kupa. Znam da će to biti teže jer sam već senior i igrači protiv kojih ću se boriti imaju puno više godina iskustva iza sebe, ali to mi je velika želja. Volim badminton jer volim tu eksplozivnost, onaj osjećaj dok izgradiš lijep poen… Ima puno adrenalina u tom sportu. Brzina, eksplozivnost – to je ono što me privuklo, ali i što me drži sve ove godine u tom sportu, dodaje.
Zbog izvrsnih rezultata koje postiže u tom sportu, bio je nominiran za najsportaša za 2020. godinu. Kaže da mu je to bilo baš drago ponajprije zbog promocije badmintona koji je nepravedno zapostavljen.
* Tekst preuzet iz Lista Međimurje, broj 3455