MLADI ATLETIČAR IVAN DUJIĆ IZ ČAKOVCA Upornošću do sve boljih rezultata

Ivanova su najjača strana utrke na 400 i 800 metara, u kojima se ove sezone u juniorskoj kategoriji nada borbi za medalje, a u seniorskoj plasmanu u finale. No, lani je državni prvak postao u zahtjevnoj disciplini desetoboja, što samo pokazuje njegovu svestranost

U probranom društvu mladih sportskih nada kojima su uručena priznanja na nedavnoj dodjeli nagrada najboljim sportašima Čakovca za 2020. godinu, zasluženo se našao i Ivan Dujić, 18-godišnji atletičar i član Atletskog kluba Međimurje Čakovec.

Nakon niza izvrsnih rezultata ostvarenih ekipno, lani se okitio i svojom prvom pojedinačnom medaljom na državnim prvenstvima i to u zahtjevnoj disciplini desetoboja u juniorskoj kategoriji. Iako ta medalja pokazuje njegovu svestranost, i potvrđuje činjenicu da je od malena u svojem programu treniranja savladao sve discipline, govori predsjednik AK-a Međimurja Mario Dobša, Ivanova su najjača strana utrke na 400 i 800 metara, u kojima se ove sezone u juniorskoj kategoriji nada borbi za medalje, a u seniorskoj plasmanu u finale.

Da je na dobrome putu potvrđuju i ovogodišnji rezultati. Prije svega, Ivanu najdraža utrka na 800 metara u veljači na pojedinačnom prvenstvu Hrvatske za seniorke i seniore u dvorani u Zagrebu, koju je istrčao ispod magične granice od 2 minute (1:59,62).

I na početku nove sezone, krajem travnja, u 1. kolu Hrvatske atletske lige sjever održanom u Varaždinu, pobijedio je u utrci na 600 metara s osobnim rekordom 1:23,03, što je jedan od najboljih rezultata međimurskih atletičara uopće i odličan pokazatelj za utrke na 400 i 800 metara koje ga očekuju u nastavku sezone.

– Zadovoljan sam, forma je dobra, stalno napredujem i nadam se da će to pokazati i rezultati, skromno govori maturant čakovečke Gimnazije Josipa Slavenskog.

Sport mu je u krvi, kaže, jer su svi u njegovoj obitelji sportaši – mama Anamarija nekadašnja je rukometašica, tata Franjo član je veteranske ekipe AK Međimurja, a starije sestre Karla i Lucija trenirale su tenis, Karla jedno vrijeme s Ivanom i atletiku.

Trčanje je zavolio još kao dječak, nakon što se s atletikom susreo u ljetnom kampu Svaki tjedan sport jedan. Od drugog razreda trenirao je u II. osnovnoj školi, od petog ozbiljnije nastavlja na stadionu uz trenera Aleksandra Žbulja, a u srednjoj školi bavljenje sportom podiže na još višu razinu i u treninzima ustraje svaki dan, osim odmora u nedjelju.

– Sad, uz obaveze u školi i maturu koja se bliži, već postaje naporno, ali uz dobar raspored sve je izvedivo, govori Ivan.

I s natjecanjima je krenuo rano, već kao limač, i još se sjeća treme koja bi ga obuzimala pred prve utrke i natjecanja. No, jednom kad se na to navikneš, kaže, postane uživancija.

– Kroz atletiku sam upoznao ne samo svoju ekipu s kojom treniram i s kojom se družim i van stadiona, nego i brojne druge ljude. Na tome sam jako zahvalan, posebno mojem društvu koje mi je dosta pomoglo u nekim trenucima kad mi se možda i nije dalo ići na treninge, ali sam ipak otišao znajući da me čeka dobra atmosfera i to mi puno znači. Kod mene su rezultati došli tek kasnije i jedna mi je faza bila dosta teška, ali bio sam uporan, a tu je bila i ekipa koja me gurala i to me nosilo dalje, govori Ivan, pa dodaje da je kroz sport i natjecanja puno i naučio.

– Sport izuzetno izgradi mladog čovjeka, i fizički i psihički kao osobu. Stječeš razna iskustva, a istovremeno se učiš odgovornosti. U našem smo sportu pojedinci, moraš se znati pobrinuti sam za sebe, nositi se s dobrim i s onim lošijim rezultatima. I kad loše otrčiš, treba znati nastaviti trenirati i raditi na tome da se popraviš i poboljšaš svoj rezultat, zrelo razmišlja Ivan.

No, životni prioriteti mladog atletičara sad se ipak okreću prema skorašnjoj maturi i upisu na željeni studij arhitekture. Teško je, kaže, predvidjeti što će donijeti budućnost i koliko će mu fakultetske obaveze ostavljati vremena za treninge, no, sigurno je, ističe, da će se sportom i dalje nastaviti baviti.