- Željela sam biti primjer sinu Davidu, ali i svim svojim učenicima kako riječ "ne mogu" ne postoji - kaže Ružica
Ovog je vikenda održana Utrka 24 sata Ivančice. U ženskoj
kategoriji slavila je Ružica Pahor iz Murskog
Središća, a o čemu smo pisali ovdje. Utrka je
trajala od petka u 19 sati, kada je bio start ove utrke, do
subote u 19 sati. Ružica Pahor obranila je pobjedu na ovoj
utrci iz 2019.godine, kada je bilo prvo izdanje, popevši se na
vrh ukupno 12 puta, a slavila je i u prvom izdanju utrke, 2019.
godine kada se popela 11 puta. Zamolili smo je da nam opiše svoje
dojmove, razmišljanja i planove te njezin tekst prenosimo u
cijelosti.
– Dan za danom odgađam pisanje ovog teksta jer mi je teže
pisati o samoj sebi nego obuti gojzerice i zaputiti se na našu
“Ivu”. A zašto onda uopće pišem? Samo iz jednog razloga. Nadam se
da će ovo moje iskustvo i ove riječi potaknuti nekoga, ne samo na
to da više vremena provede u prirodi, u nekim aktivnostima koje
su nam u današnje vrijeme itekako potrebne, već i na to da
prestane sanjati svoje snove i krene ih ostvariti. Vjerujem da
svatko od nas može i više nego što mislimo.
Prošlo je četiri dana od utrke pod nazivom 24 sata Ivančice u
organizaciji kluba SRD 315 sjeverozapad iz Varaždina. Radi se o
utrci koja traje 24 sata, a cilj je što više puta popeti se na
vrh Ivančice i naravno spustiti se. Pobjednik je onaj tko to
uspije napraviti najviše puta u zadanom vremenu. Stazu kojom će
se kretati bira svaki natjecatelj individualno. Utrka je započela
23.4.2021. u 19h i završila 24.4.2021. u 19h. Unutar tih 24 sata
dozvoljen je i odlazak na spavanje, ali to nije bio moj odabir.
Inače nemam u sebi natjecateljski duh. Na utrku sam došla jer
volim istražiti svoje mogućnosti. Na istoj utrci sam bila i 2019.
godine i osvojila 1. mjesto u kategoriji žena s 11 uspona. Tada
sam za utrku saznala par dana prije i zajedno sa suprugom
odlučila otići probati popeti se bar dva, tri puta. Na kraju sam
samu sebe iznenadila i nisam bila ni svjesna što se dogodilo. Ove
godine je bilo drugačije. Za utrku se znalo puno prije i
prijavila sam se na poticaj prijatelja i prije svega supruga
Renata koji je također ove godine postigao lijep
uspjeh s 12 ostvarenih uspona. Bio mi je podrška cijelo vrijeme
što itekako puno znači.
Ono što me najviše ljudi pitaju i što ih zanima je kako je to
ispenjati na “Ivu” 12 puta i što me “tjeralo” na to. Odgovor je
jednostavan. Jednostavan u mojim mislima i osjećajima, ali vrlo
teško mi je to pretočiti u riječi. Jednostavno kreneš i hodaš.
Motivacija je svaki onaj cvrkut ptice, svaki šum lišća, svaki
osmijeh ljudi koji također isprobavaju svoje granice istovremeno
bodreći jedni druge. Ni u jednom trenutku nisam pomislila
odustati. Najteži, ako to tako mogu reći, je bio zadnji uspon jer
sam ostala sama. Suprug je odlučio taj uspon odraditi po stazi
zvanoj Prekrižje, a ja sam odlučila i taj zadnji odraditi preko
Konja kao i prethodnih 11. Naravno da su noge već umorne, ali na
svu sreću glava i srce još uvijek žele i mogu. S 11. usponom sam
završila u 16h, što znači da su mi ostala puna 3 sata za popeti
se i spustiti taj posljednji put. Znala sam da sada misli treba
itekako zaposliti i nikako ne razmišljati o onome što je preda
mnom. Taj 12. uspon bio je ustvari i moj osobni izazov s obzirom
da sam prošli puta odradila njih 11. U tim trenucima posebna
motivacija mi je bio sin David. Ove godine
navršava 12 godina pa sam samoj sebi rekla: ” Ajmo 12 uspona za
njegovih 12 godina.” Željela sam biti primjer i njemu, ali i svim
svojim učenicima kako riječ “ne mogu” ne postoji. Da koliko god
se činilo teško i nemoguće, ako vjeruješ i dovoljno jako želiš,
možeš. Da nikada ne smiju odustati od svojih snova, ali isto tako
da ih neće ostvariti ako će ih samo sanjati. Jednostavno moraju
krenuti, ne odustati i vjerovati. Baš to je ono što općenito u
današnje vrijeme ljudima nedostaje. Upornost, vjera, pozitivan
stav i borbenost.
Teško je u rečenice pretočiti sve te osjećaje i misli koje su me
pratile na tih 12 uspona i silazaka. Koliko god napisala uvijek
ostaje onaj osjećaj da to nije to. Kao što je i teško opisati onu
sreću i ponos kada vidiš koliko možeš. Pri kraju posljednjeg
usponu, kada sam shvatila da ću uspjeti, u jednom trenutku su me
preplavile emocije i u očima zasjale suze… i to je osjećaj koji
se ne može opisati već se mora doživjeti.
Pitaju me i što je s pripremama. Kako i gdje se pripremam? Nemam
nikakve posebne pripreme. Osoba sam koja je stalno u pokretu. Pet
puta tjedno odlazim u naš fitnes centar gdje uz odličnu ekipu već
godinama vježbam. Fitnes mi je velika ljubav i vjerojatno, da
nisam učiteljica, bila bih fitness trenerica. Volim, ne samo
vježbati, već sve što naučim podijeliti s drugima. Osim toga
volim biti i u prirodi, pa kao član PD Bundek iz Murskog Središća
i TK Rudar koliko god mogu planinarim i trčim.
Posebno sam se iznenadila brzinom oporavka. Naravno da je nakon
svega bilo i upala mišića i malo, ali stvarno malo, umora. U šali
sam govorila kako nam je netko u tih 24 sata u kući dodao
još nekoliko stepenica. Posebno mi se činilo da ih ima više kada
sam se s kata morala spustiti u prizemlje. Ali znala sam da će to
brzo proći i da treba nastaviti polako dalje. Tako sam već u
ponedjeljak odradila lagani trening i potaknula tijelo da se
polako vraća u normalu. Sada 4 dana kasnije mogu reći da sam
super.
Što dalje? Kao i obično, nekih konkretnih planova nemam. Posvetit
se poslu i pokušati svojim učenicima što više mogu olakšati ovaj
novi način nastave, uživati s obitelji, nastaviti trenirati i
družiti se što više s prirodom pa ćemo vidjeti što će me sljedeće
iznenaditi. Još jednom moram zahvaliti svima koji mi upućuju
čestitke i koji su mi podrška. Svi oni su utkani u tih 12 uspona
i silazaka. Svi oni čine me ponosnom i sretnom. Posebno sam
sretna kada mi netko priđe i kaže da sam ga potaknula da
promijeni nešto u svom životu na bolje. – poruka je Ružice
Pahor.
Još jednom, Ružice, čestitamo, te da dogodine bude barem 13
uspona.