Zna se reći kako da su golmani kao vino, 'što su stariji, to su bolji'. Primjer tome je 42-godišnji Stjepan Jalšovec-Čepa, golman NK Dinama iz Palovca, koji nogometna vrata neprekidno čuva već četvrt stoljeća
Stajao je i branio među vratnicama mnogih međimurskih nogometnih klubova. Kao što smo spomenuli, trenutno čuva nogometna vrata Dinama iz Palovca.
– Prvi puta sam stao na vrata prve nogometne momčadi Borca iz Turčišća 1995. godine. Bilo mi je 16 godina, a za što sam trebao specijalistički liječnički pregled. Sjećam se, bio je to susjedski derbi utakmice protiv NK Omladinca iz Držimurec/Strelca- prisjeća se Stjepan Jalšovec Čepa i kaže kako će debi pamtiti i po tome što je na njemu obranio penal i oni su utakmicu pobijedili minimalnim rezultatom.
– Od tada sam stalno bio među vratnicama Borca te smo u dvije godine prošli dvije lige izborivši plasman u 1. međimursku ligu.
Put u Hrvatsku vojsku?
– Otišao sam u Koprivnicu gdje sam i dalje stalno igrao nogomet. Igrao sam za reprezentaciju Hrvatske vojske, odnosno moje vojarne, između ostalih i s Miljenkom Mumlekom, odličnim nogometašem tada varaždinskog Varteksa. Naši nastupi su uvijek ostajali zapaženi. Sjećam se jednog u Osijeku gdje smo osvojili prvo mjesto među nogometašima svih hrvatskih vojarn , a ja sam bio proglašen najboljim vratarom turnira.
Nakon vojske put te odvodi u Belicu?
– Da. U tamošnjem BSK-u sam bio nezaboravne četiri godine, od 1998. do 2002. , potom pola sezone u Podturnu, da bi deset godina branio u Maloj Subotici za NK Spartak. U njihovom dresu posebno mi je ostalo u sjećanju finale Međimurskog kupa protiv Dinama iz Palovca u kojem smo pred velikim brojem gledatelja, nažalost poraženi.
Slijedi Dinamo iz Palovca?
– Tu sam prošao najljepše trenutke karijere, ali pamtim i dva jako tužna. Prvi je bio kada nam je poginuo u saobraćajnoj nesreći naš suigrač, veliki prijatelj Ivan Makar Mali. To nas je sve u klubu jako potreslo i zato danas nastupamo na turniru posvećenom njemu u spomen, a svake godine na godišnjicu tragedije odemo i zapalimo na njegovom grobu svijeće održavajući tako uspomenu na njega. Drugi tužni trenutak se je zbio kada smo ispali u 2. međimursku ligu. Najljepši trenuci su mi bili, ekspresni povratak u prvu te odmah u sadašnju četvrtu ligu gdje smo trenutno na trećem mjestu prvenstvene ljestvice.
Zaljubljenik si i u mali nogomet?
– Posebno ga volim. Igram ga s raznim ekipama na skoro svakome malonogometnome turniru u Međimurju, ali i u malonogometnoj ligi. U velikom broju smo bili pobjednici, dok sam i ja bio mnogo puta proglašen najboljim vratarom tih natjecanja. Sjećam se kako je nekada bilo puno takvih turnira, posebno kvalitetnih zimskih. Nažalost, danas ih je sve manje, kao malonogometnih ekipa.
Koja je tajna tvoje golmanske dugovječnosti?
– Prije svega rad i samo rad te sportska disciplina, a imao sam i tu sreću što nisam imao sportskih ozljeda.
Kako još dugo planiraš biti između vratnicama?
Ako me zdravlje posluži i zaobiđu ozlijede mislim braniti još godinu dana i onda reći nogometu zbogom – kaže na kraju uz želju: – Posebno bih naglasio da je u Dinamu odlična atmosfera da vlada jedno veliko prijateljstvo među igračima, a uprava na čelu s Denisom Magdićem osigurava nam odlične uvjete za rad. Imamo i odlične klupske navijače.
