MEĐIMURSKA NOGOMETNA LEGENDA Novo Selo Rok obilježilo Vladekovu sportsku karijeru

Kao što je danas ugledni poslovni čovjek, direktor tvrtke Međimurske vode d.d. Čakovec, 63-godišnji Vladimir Topolnjak je kao mladić bio nogometaš posebnoga kova. On je to i danas kao nogometni veteran.

Netko tko je od djetinjstva zaljubljen u samo jedan sport, kojem se u cijelosti predao i koji mu je donio slavu i prepoznatljivost, svoja nogometna sjećanja mora iz ropotarnice zaborava izvlačiti listajući novinske izreske koje pomno čuva u fasciklima prošlosti.

A kada ga pitate da li se sjeća kako je počelo druženje s nogometnom loptom reći će:

– Od najranijeg djetinjstva s ostalom djecom u ulici svakog dana igranje, najviše  loptom. Za školskih praznika bosonogi na vrtnim livadama po cijele dane smo igrali nogomet. Od sedmog razreda osnovne škole pa sve do 17. godine igrao sam za juniore Nedelišća. Mlađih selekcija tada nije bilo – kaže naš sugovornik čiji je nogometni put od tog vremena u uzlaznoj putanji.

– S 18 godina igrao san za seniore Nedelišća. Za vrijeme studiranje u Zagrebu igrao sam za “Bratstvo” iz Savske Vesi, budući da su mi pomogli oko prijevoznih troškova i prehrane u Zagrebu. Pri završetku studija zapazila me čakovečka “Sloga” te sam jednu godinu do odsluženja vojnog roka, odigrao u prvoj postavi s legendama “Sloge” pa sam  nastavio u Nedelišću i to polusezonu jer se  “Omladinac” iz Novog Sela Rok uspio kvalificirati u treću ligu i pristao sam nastaviti karijeru u Novom Selu Rok.

Sljedećih 10 godina igrao sam za seniore “Omladinca” (“Viko-Omladinca”), te 20 godina za veterane “Viko-Omladinca” – ponosno će Vladek, kako ga prijatelji zovu od milja. Dodat će kako je njegovu nogometnu karijeru  obilježilo  igranje u Novom Selu Rok, prvo na starom a zatim i na novom igralištu.

– U vrijeme najjače generacije kluba bili smo bolji u regiji od MTČ-a, Sloge, Varteksa, Slavena i mnogih zagrebačkih klubova iz tadašnje treće jugoslavenske lige. Imao sam krasne ljude suigrače i sposobnu upravu kluba – dodat će ponosno.

Vladek će pohvalno kako je bio i reprezentativac.

– Igrao sam za reprezentaciju Međimurja i Republike Hrvatske. Nogometni profesionalci iz prve i druge jugoslavenske lige igrali su za tadašnju reprezentaciju Jugoslavije, dok se reprezentacija Republika birala od igrača treće lige, u kojoj je igrao “Viko-Omladinac”. Izbornik reprezentacije bio je gospodin Zorislav Srebrić, trener tadašnje “Jugokeramika”, današnjeg “Intera” iz Zaprešića. Uvijek sam oblačio i nosio dres s brojem sedam. To je značilo u ono vrijeme biti napadač, desno krilo. Bio sam izrazito brz, pogotovo u startu što je presudno – pohvalno će.

Za kraj je dodao kako je veliki nogomet prestao igrati 2010. godine. Od tada “klapski” igra mali nogomet u sportskim dvoranama dvaput tjedno. Raduje ga što su njegovim sportskim stopama krenuli njegovi sinovi Dino i Filip. Obojica su imali  uspješne nogometne karijere.

– Nakon nogometne škole u Čakovcu Dino je igrao za NK “Nedelišće”, “Čakovec” u drugoj ligi, “Orijent” u Rijeci, kratko u Austriji i završio u NK “Nedelišću”, a Filip je igrao za NK “Nedelišće”. Oba su završili fakultete i danas su obrtnici u Zagrebu, odnosno Rijeci.

Uz sport tu je i uspješna poslovna karijera?

– Započeo sam u čakovečkom Projektnom birou, a zadnjih trideset godina radim u Međimurskim vodama d.o.o., prvo kao rukovoditelj, a sada sam drugi mandat direktor Društva. Uzorna smo hrvatska tvrtka vodnog gospodarstva – ističe ponosno.

Poruka onima kojima bi Vaš sportski i poslovni put mogao poslužiti primjerom…
– Sportaši su naučeni na obaveze, napore, timski rad, pobjede i poraze. Takav je i poslovni put. U pravilu dobri sportaši su i dobri radnici. Svima preporučujem cjeloživotno bavljenje sportom i rekreacijom rekao je za kraj. Ima li ljepše i poučnije poruke?