Kraju 'med dvema vodami' vjeran je već 8 godina, a Međimurci su ga upoznali kroz njegove sjajne obrane u NK Graničaru iz Kotoribe te sadašnjem klubu NK Polet Sveti Martin na Muri
Međimurje je rasadnik dobrih sportaša, nogometaša, među njima i golmana. U tu plejadu uklopio se “mladić” s desne obale Drave. 31-godišnji Dino Jambres, golman lidera 3. HNL Poleta iz Svetog Marina na Muri koji na ovim prostorima među vratnicama “vedri i oblači” već osam godina, konačno nalazi se u jednom od najuspješnjih međimurskih nogometnih klubova, a slobodno možemo reći i šire…
Za njega, a vezano uz nogomet, bismo mogli primjeniti nekoliko krilatica, no Dino će biti nasretniji ako za njegovu nogometnu karijeru kažemo kako “jabuka ne pada daleko od stabla”. A to stablo je njegov otac Srećko, najdugovječniji golman kluba iz Gojanca, sredine gdje danas živi Dino sa suprugom Sarom i djecom Neom i Noelom. Svakodnevno putuje u Čakovec gdje je zaposlenik Doma za starije i nemoćne osobe Novinščak.
Svaki naš sportski sugovornik će reći kako je za sport, ovoga puta Dinin nogomet, vezan od kada zna sebe. Dino će će reći kako mu je lopta bila prva igračka, a kao druga su došle golmanske rukavice.
– Lopta, golmanske rukavice, tata golman… Što sam mogao drugo “ispasti”, a kako i ne bi jer me vodio sa sobom po utakmicama i turnirima, a prosudili su i neki geni – kaže Dino. Priča da je tatu na golu gledao posebnim očima, upijao svaki njegov korak, pokret.
– Najviše me se kod njega dojmilo i ostalo u sjećanju situacije 1 na 1, kada igrač ide sam na tebe, tu je imao posebni vic kako je nadmudrivao napadače, no ja vam ga neću odati jer ga danas ja koristim i to je naša tajna – rekao je Dino.
– Roditelji su izdvojili mnogo svog vremena, a i financija u moj razvoj. Bilo je mnogo turnira i utakmica na kojim su me pratili i bili potpora. Otac mi je puno pomogao savjetima i kritikama. Hvala im što su mi i dali veliku slobodu nogometu jer su često roditelji problem kod razvoja djece u sportu – zahvalno će Dino i potom će o ocu s ponosom dodati: – Moram istaknuti da je u svoje vrijeme bio jedan od najboljih malonogometnih golmana na ovim prostorima i tu sam ja zavolio mali nogomet jer nisam propuštao odlazak u dvorane na razne turnire.
Mi ćemo k tome dodati kako Dino u malom nogometu u tome nimalo ne zaostaje, a neka se ne naljuti njegov otac, možda ga je ssvojim obranama prevazišao.
Kada i gdje započinje tvoja ozbiljna nogometna karijera?
– S 9 godina sam krenuo u NK Varteksu, tada jednoj od najboljih Nogometnih škola u državi. Bilo je sve puno drugačije i teže nego u današnje vrijeme. Nije bilo toliko nogometnih škola za djecu – sjeća se Dino, a sjeća se i svog prvog stručnog nogometnog učitelja.
– Prvi trener u Varteksu bio mi je Rade Herceg. Prvi treneri se uvijek posebno pamte i oni su dosta zaslužni za naše početke. Drago mi je da se i sad kad sam ja senior susrećemo samo na suprotnim stranama. On trener jedne ekipe, a ja na protivničkom golu.
Od prvih početaka, odmah među vratnicama?
– Da. Od prvog dana sam među njima i nikada nisam razmišljao da malo bio igrač u polju. Mislim da se s tim osjećajem moraš roditi i da je onda to to.
Kako je tekao tvoj nogometni uspon?
– Nakon 9 godina u Varteksu, gdje smo zadnje sezone postali juniorski prvaci Hrvatske, otišao sam u NK Podravina Ludbreg. Klub je bio odlično posložen, gradio se stadion, ekipa je bila vrhunska, a predsjednik Henec trudio se klub dovesti na najviše stepenice. Tamo sam proveo lijepe 4 godine, osvojivši Kup ŽNS Varaždin, dva naslova 4. lige i 3. ligu sjever. Nažalost nije se ulazilo u 2. HNL pa se ekipa malo promijenila – opisao je lijepe trenutke u Ludbregu, a potom nastavio: – Na poziv Roberta Čižmešije odlazim u NK Graničar Kotoriba.
Tamo je bio trener Zoran Kastel koji je odlično je posložio momčad i od ekipe za ispadanje mi smo u 3.HNL – Sjever zauzeli jako dobro 9. mjesto. Prva sezona je bila zaista odlična, na domaćem terenu smo izgubili samo jednu utakmicu u sezoni. Sljedeće dvije i pol godine ostajem još u Graničaru, sredini za koju me vežu lijepe uspomene – prisjeća se kotoripskih dana pa nastavlja: – U zimi 2016. godine prešao sam u NK Polet SMNM. Tu sam sada 4 godine koje su najuspješnije u mojoj karijeri.
Osvojili smo tri godine zaredom 4.NL ČK-VŽ te tri zime bili
prvaci na dvoranskome prvenstvu Međimurja gdje u te tri
godine nismo izgubili ni jednu utakmicu te uvjek uzeli sve
individualne nagrade. Klub je odlično posložen, uvjeti za rad su
na visokom nivou. Ekipa je odlična i idemo samo prema
naprijed – govori o superlativima sadašnje sredine i
nastavlja: – Moram tu istaknuti predsjednika Miroslava
Novinščaka koji je klub doveo do zavidne razine. Daje
cijelog sebe u klub i rezultati su vidljivi. Nadamo se da ono
najbolje tek slijedi – optimistički će.
Riječ, dvije o golmanskim uzorima i danima na TV ekranima?
– Jedan od uzora je sigurno otac, a kao klinac volio sam gledati Chilaverta pa kasnije Casillasa. U današnje vrijeme sviđa mi se na vratima vidjeti Ter Stegena, a nadam se da će i Livaković napraviti odličnu karijeru – kaže i dodaje: – A kada me pitate o TV ekranu krenut ćemo redom. Mali nogomet je meni posebno drag. Otac je igrao za Fotex dugi niz godina i ja sam sa nekih 15 godina praktički njega zamjenio u Fotexu. Kutija šibica je najpoznatiji malonogometni turnir i rijetki imaju čast nastupati na završnici.
Ja sam imao sreće da smo 2012. godine došli do finala i bili na HRT2. To je posebni doživljaj, pogotovo kad dođeš na Štefanje u dvoranu kad je 1/4 finale, a dvorana puna. Baš je bio gušt onda igrati… Lijepo se prisjetiti tih dana.
– Jako je velika razlika. Najviše u postavljanju. Sad su i golmani u velikom nogometu počeli primjenjivati zatvaranje kod situacija 1 na 1. Najbolje to po meni radi Ter Stegen. Mali nogomet mi je mnogo pomogao igri nogom što mi sada puno znači na velikim terenima.
U dosadašnjoj karijeri promijenio si mnogo sportskih učitelja. Istakni neke posebne i zbog čega?
– Da, bilo ih je dosta, ali istaknuo bih Slobodana Sudeca koji mi je bio u Podravini, Zorana Kastela u Kotoribi te u Poletu Stevicu Žganeca i današnjeg Maria Kovačevića. Svaki od njih ima svoj stil i viđenje nogometne igre. Svi oni su imali jako dobre nogometne karijere i to sada pokazuju kao treneri svojim radom i rezultatima -pojasnio je.
Dino nam je rekao kako je oduševljen Međimurcima, ovdašnjim sportašima, a ovdje je startao kada je jednu pousezonu kao junior bio u NK Međimurje, a pravi “Međimurec” postaje 2012. godine kada na poziv Roberta Čižmešije dolazi u tamošnji NK Graničar.
– Moram ovom prilikom pohvaliti Robija jer se radi o jednoj osobi s kojom sam imao odličan odnos i suradnju, konačno bili smo odlična ekipa i “klapa”. Sljedeće sezone dolazi teška ozljeda i tu gubim skoro godinu dana službenih utakmica. Zadnju polusezonu prije odlaska u Polet ekipa je u 4. ligi završila na sredini tablice, ali nakon mog odlaska sezonu završavaju nažalost na posljednjem mjestu. Mišljenja sam da Graničar vrati sve svoje domaće igrače koji trenutno ne igraju u klubu sigurno bi bez problema igrali 4. Ligu – drži Dino i vraća se na ozljedu na utakmici Međimurja i Graničara kada su mi krajem prvog poluvremena kod jednog doskoka popucali križni ligamenti na ljevom koljenu.
Kada napuštaš Graničar?
– U zimskom prijelaznom roku 2016. godine u Polet iz Svetog Martina na Muri. Razlozi? Jednostavno, u Graničaru je došlo do zasićenja i tražio sam neku promjenu, došao je poziv Poleta koji se tada borio za ostanak u ligi. Uz mene doveli su jos 3 pojačanja i u dogovoru s predsjednikom Novinščakom odlučio sam se za novu sredinu. I sad nakon 4 godine vidim da sam donio dobru odluku jer smo postigli fenomenalne rezultate – pojasnio je.
Zbog toga nisi požalio?
– Nikako jer ove zadnje 4 sezone u Poletu su sigurno najuspješnije i najdraže iako sam i u Podravini osvojio dosta trofeja, a najbolju sezonu što se tiče moje vratarske pozicije mislim da sam imao u Graničaru u 3.HNL-sjever.
Gdje se Dino sutra vidi u nogometu?
– Prvo se nadam da me zaobiđu ozljede pa da još nekoliko sezona odigram, a nakon toga bih se više posvetio svojoj obitelji. Radio bih i kao trener vratara za neki klub ili školu nogometa, ali to sve kad igračka karijera završi.
I kada smo već bili pri kraju, zamolio nas je da spomenemo kako
posebno cijeni dva međimurska nogometna – “svoj” NK Polet i NK
Graničar te je dodao: – Htio bih se zahvaliti svojoj
supruzi i djeci što su mi najveća potpora u nogometu i što zaista
imaju puno razumijevanja za moje svakodnevno izbivanje od kuće
zbog treninga i utakmica – završio je.
