Razgovarali smo s mladom Mačkovčankom Sindy Bubek (21) koja je Međimurcima poznata kao vrsna sportašica dobrog izgleda. Proslavila se u cheerleadingu, a kasnije se krenula baviti bodybuildingom i powerliftingom. Radi i kao fitness trenerica. Evo što nam je Sindy rekla o svojoj karijeri i planovima za budućnost
Njezin dan obično se sastoji od posla i treninga do kasno navečer. Kad odradi smjenu u sportskom dućanu, Sindy trči na treninge koje vodi u teretani u Brezju. Ova uspješna Mačkovčanka odlučila je svoj život posvetiti sportu i zdravom načinu života. Kao fitness trenerica danas mnogima pomaže u ostvarenju cilja – kako doći do željenog izgleda. No, iza nje je priča u kojoj stoji puno truda, rada i odricanja…
Koji ti je bio prvi sport i od koje godine treniraš?
Prvi sport mi je bio cheerleading s kojim sam se počela baviti kad sam imala 6 godina. Najprije sam planirala upisati gimnastiku, budući da sam već tada mogla uraditi puno gimnastičkih elemenata, ali sam jednog dana u šetnji u gradu vidjela kako se ‘bacaju’ cure u zrak i to mi je odmah zapelo za oko pa sam odlučila probati cheerleading. Drago mi je da jesam.
Puno ljudi te pamti kao flyericu (djevojku na vrhu piramide) u cheerleadersicama Livi. Po čemu ćeš ti pamtiti taj sport?
Uh, puno je toga po čemu ću pamtiti… To je sport u kojem sam se 100% našla. Tu sam bila svoja na svome i bila sam najuspješnija. Cheerleading će i dalje biti dio moje priče… Pamtit ću ga po brojnim natjecanjima i curama koje su mi bile kao obitelj. Proputovale smo puno zemalja. Bile smo na top ljestvici u Europi, a i u svijetu. Jednog natjecanja ću se posebno sjećati. To je Svjetsko prvenstvo u Japanu gdje smo osvojile 6. mjesto. To je bilo moje zadnje natjecanje u cheerleadingu. Na tom natjecanju smo stekle mnoga poznanstva i upoznale zemlju izlazećeg sunca. Uvijek sam sanjala o tome da odem na svjetsko prvenstvo. To je bila moja želja od samih početaka dok se to činilo još nedostižnim. Zadnjih godina u cheerleadingu bila sam trenerica juniorskoj skupini koje sam jako zavoljela, no zbog drugih obaveza nisam mogla nastaviti s time. Da mi je želja vratiti se, stvarno je.
Foto: Marko Furdi
Je li ti cheerleading bio dobra odskočna daska za bodybuilding i powerlifting?
Iskreno, mislim da je. Cheerleading je jako težak i naporan sport. Treninzi su stvarno teški. Još uvijek upotrebljavam neke dijelove treninga koje sam imala u cheerleadingu. Tamo smo dizale djevojke, a sad dižem utege. Isto tako, u novom sportu važna mi je stabilizacija, kao što je to bilo važno i u cheerleadingu. Ako nemaš stabilnost i čvrstoću, teško ćeš nešto podići.
Završila si Ekonomsku i trgovačku školu u Čakovcu, ali kažeš da se nikada nisi pronašla u toj struci. Kako si se odlučila za prekvalifikaciju?
Odlučila sam se jer sam jednostavno znala sto želim raditi u životu. Volim raditi i jako sam organizirana. Lijepo mi je raditi s ljudima, a posebno mi se sviđa pomagati drugima koji žele i koji se trude u poboljšanju zdravlja.
Kako to da si ostavila cheer i krenula u powerlifting i bodybuilding? Je li to bio težak potez?
To mi je bio jedan od najtežih poteza u životu. Jako je teško ostaviti nešto što te ispunjava i po čemu te svi znaju. I opet stvarati nešto novo. Pokušavala sam i uz posao i uz treninge još kombinirati i cheerleading, ali nije išlo. U današnje vrijeme moraš ići tamo gdje je izvor života, tj novca. Druge nema. Teško je raditi samo to što voliš, jer u Hrvatskoj se teško živi samo od sporta.
U svim sportovima u kojima sudjeluješ odmalena, jesi li
imala nekih težih povreda?
Imala sam tešku ozljedu kralježnice.To mi je bio jedan od
najtežih perioda kojih se baš i ne želim sjećati.
Još danas imam velike probleme zbog toga. Jednim padom skoro
sam ostala nepokretna. Odustala sam od operacije jer sam to
htjela sama riješiti. Kada sam počela s teretanom, počela sam
jačati leda i sve ostalo, iako i danas teško ustajem iz kreveta,
ali se osjećam jače i spremnije.
Miss sporta je bilo jedno predivno iskustvo. Nisam mislila da bih
ja tako nešto uopće mogla jer sam sramežljiva kad su sve oči
uprte u mene. Npr., kad se natječem, a svi gledaju. No, onda sam
u svom svijetu i radim nešto što najbolje znam. To je bila isto
neka prekretnica u mom životu. Tamo sam bila četiri dana.
Morala sam hodati na revije, oblačiti odjeću kakvu ja nikad ne bi
obukla, Natjecati se s curama u izgledu (s time da ja nisam
samouvjerena i nije mi cilj ni sa kime se natjecati u tom
smjeru). Tamo sam uživala svakog trenutka jer sam isprobala sve
što sam mislila da ne mogu. Najveća mi je podrška bio fotograf
Renato Brandjocica s kojim se čujem i danas, ali
i natjecateljice s kojima sam ostala prijateljica.
Kako izgleda tvoj dan? Primijetili smo da slobodnog
vremena gotovo da i nemaš?
Radim kao i svi ljudi. Možda malo više, ha ha. Slobodnog vremena
baš i nemam, ali pokušavam si osloboditi neki dio dana. Meni
nije teško. Nekad ‘puknem’, ali se brzo vratim u normalu. Radim
jer volim raditi. Imam neke svoje želje koje želim
ostvariti, tako da mi ne preostaje baš sjediti kod
kuće.
Postala si popularna na nacionalnoj razini putem
Instagrama. Što točno postižeš društvenim
mrežama?
Instagram sam otvorila spontano. Nisam ni znala kako se koristi.
Počela sam postavljati slike i ljudi su to počeli primjećivati.
Nikad nisam stavila slike s ciljem da privučem sve ljude, nego
ljude koji se bave fitnessom, koji prate fitness i koji žele
promjenu na sebi, što onu koja se tiče psihičkog, a što onu koja
se tiče fizičkog izgleda. Stavim sliku koja mi se sviđa kao
i svi drugi, ako si na nekoj slici nisam lijepa, neću je staviti,
također kao i svi drugi. Instagram i Viber su jedine mreže na
kojima razgovaram s prijateljima. Nisam često na društvenim
mrežama jer nemam ni kada biti. Dođem na Instagram, stavim sliku
i nema me, ha ha.
Da, sad mi se sve više ljudi javlja i baš mi je drago da su
se ljudi osvijestili i počeli vježbati i mijenjati loše navike.
Najčešće mi se jave porukama na Instagramu, pitaju kako im mogu
pomoći, objasne mi u kakvom su trenutno stanju, što žele
promijeniti na sebi i prema tome ja njima planiram treninge i
prehranu. Često me pitaju i za grupne treninge, iako za sada
vodim samo individualne treninge, zbog puno zahtjeva uskoro ne
odbacujem ni tu mogućnost. Iako mi je lakše s ljudima raditi
uživo, na treninzima, puno ljudi mi se javlja koji nisu iz
Međimurja i nemaju mogućnost dolaska na moje treninge. Tada ja
njima online pomažem, šaljem točne upute kako trenirati, što
jesti itd. Jako sam ponosna na rezultate mojih klijenata, ali,
moram napomenuti da je prva ‘klijentica’ koja je učinila veliki
pomak u životu, izborila se s teškom bolešću, izvukla se i došla
u predivnu formu, moja jedna i jedina majka. Ona mi je osobno
najveće postignuće u životu.
Najveća podrška u životu?
Obitelj, prijatelji, dečko, ali i ostali ljudi koji mi
svakodnevno pišu poruke podrške od kakvih mi se nekad ‘srce
rastopi’.
Koji su tvoji planovi za 2020. godinu? Planiraš li uskoro
krenuti u neke nove vode?
Najviše se veselim Svjetskom prvenstvu u Poljskoj koje će se
održati u svibnju. Pripremam se za natjecanje u bench pressu u
kategoriji do 47 kilograma. Također, imam neke dugoročne planove
koji nisu ostvarivi brzo, no, nema žurbe. Tek mi je 21 godina.
Jedan ‘zdravi’ savjet za kraj našim čitateljima – što bi im poručila da se dobro osjećaju u svojoj koži?
Ako vam je teško, tražite savjet i nemojte raditi po svome. Onaj koji sluša – nešto i nauči, onaj koji priča – ponavlja ono što već zna. Vaše tijelo je jedino mjesto u kojem ćete živjeti do kraja života. Napravite najbolje od toga!