Luka Liklin iz Murskog Središća s 18 je godina potpisao prvi profesionalni ugovor s NK Slaven Belupom iz Koprivnice. Kako kaže Luka, u sve to je ugrađena krv, znoj i suze
Uskoro 19-godišnji Luka Liklin, iz škole nogometa Slaven Belupa je kao talentirani ‘veznjak’ potpisao svoj prvi profesionalni ugovor. Ugovor će ga s klubom vezati naredne tri godine. Ističemo ga jer je svoje prve nogometne korake napravio u Murskom Središću. U sve to su ugrađeni, po Luki, krv, znoj i suze.
U aktualnoj sezoni branio je boje juniora i druge momčadi Slaven Belupa, a svojim se igrama izborio i za nastupe u mladoj U-19 reprezentaciji. U drugom dijelu sezone priključio se treninzima prve momčadi, a pod paskom trenera Tomislava Stipića krenuo je i u pripreme za proljetni dio Prve HNL. Vrlo rado se odazvao našem pozivu da se kao gost eMedjimurja predstavi široj javnosti, pogotovo onoj međimurskoj koja više ‘vuče’ k sportu.
Predstavio nam se kratko: – Rođen sam u Murskom Središću, a živim u Koprivnici. Imam 18 godina i bavim se nogometom. Prve nogometne korake napravio sam u središćanskom NK Rudar, zatim u NK Varaždin i NK Međimurje i onda sam otišao u NK Slaven Belupo. Završio sam sportsku gimnaziju Koprivnici – rekao je, a mi ćemo dodati kako je rođen 21. veljače 2001. godine.
I tada nezaobilazno, tko te je uveo u svijet
nogometa?
– Otac Dalibor koji je također bio nogometaš i igrač NK Rudara –
kaže ponosno i dodaje za shodno: – Spomenuo bih da je tata
Dalibor moj najveći kritičar. Nakon svake utakmice rekao bi mi
što nisam napravio dobro i nikad nije bio potpuno zadovoljan i
zbog toga sam mu jako zahvalan jer je zadovoljstvo najveći
neprijatelj igrača. Ljubav i talent nasljedio sam od njega. Prvo
je sve to bila samo igra, a s vremenom je ta igra počela biti
zahtjevnija i zahtjevnija. Kao mali znao sam gledati njegove
utakmice i nekako me privukao taj zeleni teren i lopta. Već tada
se stvorila neka kemija između mene i nogometa. Nedugo nakon što
je otac prestao s nogometom odveo me na prvi trening Rudara i tu
je sve počelo.
Uloga NK Rudara u tvom nogometnom usponu?
– Da nema Rudara ne bi bilo mene kao nogometaša – započeo je otvoreno i nastavio: – Tamo su bili moji počeci. Svaki slobodni trenutak provodio sam s društvom i tatom na igralištu Rudara. Trenirao me jedan jako dobar i organiziran trener, Stanislav Tot. Jako sam zahvalan njemu i klubu i sretan sam baš jer sam svoje prve nogometne korake i dodire s loptom napravio u tom klubu. Ponosan sam što sam kao mali bio dio tako uglednog i urednog kluba i svaki put kad dođem kući odem pogledati njihove utakmice u kojima uživam i slavim pobjede jer ću uvijek jednim dijelom biti vezan za taj klub iz mog djetinjstva. Uvijek mi je drago sresti ljude koji su i nekad, kad sam bio mali, bili tamo.
Neki smatraju da ti je nogometni uspon
brz?
– Pa, ne bih rekao brz. Rekao bih bolje sve u svoje vrijeme. Sve
je išlo svojim tokom kako je trebalo ići. Htio sam isprobati viši
nivo nogometne igre i da svoju igru stavim na višu i zahtjevniju
razinu pa sam tako otišao u NK Varaždin na poziv Maria
Kovačevića koji me je oduševio kao trener i kao osoba.
Veoma je ljubazan, pun razumijevanja, pobjednički nastrojen i
zahvalan sam mu jer je uvelike utjecao na moj daljnji razvoj –
objašnjava s puno zahvalnosti.
Je li ti to bila motivacija?
– Da, i to jako velika, da na svakom treningu napravim sve kako treba, da dam 110 posto od sebe. Da se ne bojim grešaka jer su one sastavni dio života pa tako i nogometa. Svaki dan je novo dokazivanje. Treba živjeti u sadašnjosti i najbolje reagirati u sadašnjem vremenu. Ako smo zatvoreni u prošlosti ili ako živimo na “staroj slavi” nećemo daleko dogurati. A za budućnost si moramo postaviti ciljeve prema kojima svakodnevno, malim koracima, polako koračamo. Uspjeh ne dolazi preko noći. Treba puno napornog rada, odricanja, vjerovanja, padanja, ustajanja… Talent nije ništa, ako naporno ne radim – čuli smo zanimljive opservacije.
Kako je ‘išlo’ dalje?
– Nakon dvije godine u Varaždinu pridružio sam se klubu NK
Međimurje, u kojem me je trenirao nogometni stručnjak
Mario Šarić i u godinu dana provedenih u klubu
dobio sam poziv trenera Zvonimira Keleka da
dođem u Koprivnicu i budem član NK Slaven Belupa. Moja obitelj i
ja odlučili smo da je to najbolja odluka i preselio sam se u
Koprivnicu i postao igrač Slavena.
Ispričao nam je kako mu je prvih mjesec dana jako nedostajala obitelj, dom, prijatelji i grad. Kod kuće je ostavio tatu, brata i mamu koja je bila neutješna, a on je krenuo slijediti svoje snove. Potom će iskreno:
– Prvi dan u Koprivnici sam plakao jer sam shvatio da sam otišao od kuće, od svoje obitelji, ali sam onda shvatio da su odricanja sastavni dio uspjeha. Slijedila je prilagodba koja je bila sve samo ne laka. Bilo je trenutaka u kojima sam mislio da više ne mogu. Škola, treninzi. Po danu je sve to bilo ok, ali kada sam legao u krevet, suze su tekle same od sebe. Svaki dan zovem mamu, tatu i brata i konstantno smo u kontaktu. Živio sam u kući gospođe Nade Henezi koja se brinula o meni te proživljavala sve teške trenutke sa mnom. Nakon tri godine odselio sam se u stan u kojem se brinem sam o sebi. Ako bi se dogodio koji dan slobodno, da nema treninga, otišao bih kući, barem na kratko, samo da vidim obitelj.
Uloga roditelja u svemu tome?
– Roditelji su moja snaga, a i moj mlađi brat Ilija koji je također nogometaš. Puno puta mi je rekao da sam mu uzor pa tako pokušavam biti svakim danom što bolji i zbog njega. Jako mi je bitno napomenut da su roditelji moja snaga pogotovo moja mama koja je morala otići raditi u Austriju samo da meni i bratu omogući što bolje uvjete i meni olakša život u Koprivnici. Postoji jedna čvrsta veza između nas doma. Mama je ta koja nas sve čvrsto drži na zemlji. I kad je dobro i kad je teško mi se svi držimo zajedno. Za sve ovo do sad što sam postigao, što nije ni u od uspjeha, nisam zaslužan samo ja. Puno svega su se moji roditelji trebali odreći, moj brat je ponekad bio zakinut oko nekih stvari samo da bi se meni omogućilo to nešto što mi je trebalo. Obećao sam im da ću im sve vratiti jednog dana – priča sa zahvalnošću.
– Veliki naklon i poštovanje mojim roditeljima, Daliboru i Silviji te mojem mlađem bratu Iliji – rekao je te je brata zasuo superlativima.
Pričao nam je i s ponosom i dodao kako je bilo još klubova koji su pokazali interes za njegov talent, a među njima i GNK Dinamo.
– Sve je to bilo na kraju osmog razreda. S Dinamom sam bio na turniru u Međugorju i nekoliko puta na njihovih treninzima, ali smo svi zajedno odlučili da je najbolja odluka Slaven Belupo – kazao je. Pohvalio se da je bio i na probi u inozemstvu odakle nosi pozitivne dojmove.
– Na tjedan dana otišao sam u Italiju sa svojim suigračem iz Slavena Franom Krištofićem i gospodinom Dovečerom. Bilo je to nezaboravno iskustvo, ali mi smo i dalje razmišljali samo o Slavenu. Tu sezonu sam odigrao jako dobro. Rastao sam iz utakmice u utakmicu. Vodio me odličan trener Dalibor Gorupić.
Poziv u reprezentaciju?
– To je san svakog nogometaša pa tako i mene pogotovo nakon uspjeha naših “vatrenih”. Mislim da nema nogometaša koji nakon svih tih brojnih uspjeha ne sanja obući kockasti dres što mi je bio vječiti san. Kada je do toga došlo bio sam presretan i prezadovoljan. Neopisiv je to osjećaj. Kad zapjevate himnu, kad se borite za svoju Hrvatsku – rekao je ponosno.
A kada smo ga upitali kome duguje zahvalnost za do sada postignuto, Luka će bez razmišljanja…
– Najveće zasluge pripadaju mojoj obitelji, mojim trenerima u toj sezoni Daliboru Gorupiću i Vedranu Medenjaku, mojem agentu, izborniku Šimuniću i mojoj djevojci Antoniji Tei.Obitelj je svakodnevno bila uz mene, bila je uz mene kad mi ne bi išlo, vjerovala u mene i bodrila me. Zahvalan sam trenerima koji su vjerovali u mene i davali mi priliku u svakoj utakmici da se maksimalno dokažem. Zahvalan sam svom agentu koji se čvrsto i odlučno zalaže za mene i koji vjeruje u mene od prvog dana od kad smo u suradnji. Zahvalan sam i izborniku koji me je primijetio i dao mi šansu da ostvarim svoj san. Antonia je bila uz mene kada sam ponekad sumnjao u sebe i u svoju ljubav prema nogometu. U nekim trenucima znalo mi je doći da sa svime prekinem. Ali se onda pojavila ona i podigla me. Vratila je vjeru i snagu u mene…
Sreća prvog profesionalnog ugovora?
– Pa rekao bih da mi je jako drago i da sam jako sretan što klub,
kao Slaven Belupo, u mene ima povjerenja i što vjeruje u mene.
Nisam se premišljao ni sekunde kada sam dobio zahtjev za
potpisivanje ugovora. Odmah sam rekao da želim potpisati. Desilo
se ono što sam kao mali sanjao. Postao sam profesionalac.
Nestvaran osjećaj kada radite ono što najviše volite – reći će
ponosno ne zaboravivši spomenuti stručnjake koji su, svaki na
svoj način, u to postignuće ugradili sebe.
Od početka moje karijere to su treneri Stanislav Tot, Mario Kovačević, Mario Šarić, Zvonimir Kelek, Vedran Medenjak, Dalibor Gorupić. Moj agent Mladen Kliškinić te moj kondicijski trener Igor Sedlanić. I ponovo moja obitelj bez koje ništa od ovog ne bi bilo moguće i Antonia, čudo od cure. Od svakog trenera sam ponešto naučio i svaki od njih je vjerovao u mene.
Za nogometni uspon neosporan je talent i što još?
– Ponekad težak rad bez talenta ne daje uvijek maksimalne rezultate kao ni talent bez teškog rada. Znači talent je ništa ako nema teškog i mukotrpnog rada. Ako nema krvi, znoja i suza nema ničega. Ne možete očekivati nešto od sebe ako cijeli dan ležite u krevetu i kukate kako vam nije dobro u životu – kaže i poručuje: – Ustanite iz kreveta, izađite van, borite se za svoje ciljeve. Skupite hrabrost pokazati i iskoristiti svoj talent do kraja. Počnite danas. Ne od sutra. Od danas. Kroz cijeli ovaj intervju puno govorim o vjeri jer smatram da vjera ima velik utjecaj, tj. velik faktor u uspjehu. I odricanja, disciplina, kritiziranja, rizik, padanja…Sve je to dio života – završio je s edukativnom porukom.
A kada smo ga upitali za kojim je nogometnim uzorom krenuo, istaknuo je, možete pretpostaviti, Luku Modrića.
– Fasciniran sam njegovom igrom. Igra takvom lakoćom, razumije nogomet bolje od svih. Pročitao sam njegovu knjigu i oduševio sam se kako je dospio do vrha svjetskog nogometa i do Zlatne lopte. Puno stvari sam naučio iz te knjige koje će mi nadam se poslužiti u bližoj budućnosti.
Mursko Središće je u ne tako davnoj prošlosti imalo nogometnog internacionalca Srećka Bogdana. Vinuo se u nogometne visine sredinom70-tih prošlog stoljeća. Put do slave bio je posut drugim stazama, nekim drugim trenerima, od M. Središća do Njemačke. Kada smo Luku pitali što zna o prvom prvoligaškom igraču M. Središća on je rekao: – Čuo sam za njega. Znam da je igrao u Rudaru, Dinamu i u Njemačkoj u Karlsruheru gdje je i završio karijeru. Pročitao sam u knjizi da je trenirao našeg kapetana Luku Modrića u vrijeme kad je Luka igrao za NK Inter Zaprešić.
Zanimalo nas je hoće li ga promijeniti profesionalni nogometni status?
– Pa mijenja malo jer je samo sad na meni da treniram i dobro
igram, a ostalo će doći. Također mijenja mi se i svakodnevica.
Jutarnji trening, ručak, odmor, poslijepodnevni trening, večera,
odmor i spavanje. Tako izgleda moj dan. Potpuno sam posvećen
nogometu i sto posto sam fokusiran na svaki trening i na svaku
utakmicu.
I neizostavno, daljnji planovi i želje?
– Prvo bih želio da sam živ i zdrav. Da me Bog štiti od ozljeda. Naravno, prvobitni cilj mi je sad da se izborim za minutažu u prvoj ekipi, a kad dođem do tog, razmišljat ću o sljedećem. Korak po korak. Životni cilj mi je da svojim roditeljima i bratu vratim sve što su oni žrtvovali za mene. Neizmjerno ih volim i uvijek ću dati sve za njih – s ovim prelijepim željama i planovima okončali smo naše ćaskanje.
Vjerujemo kako Luka ‘mic po mic’ kroči ciljanom jer je već jučer (subota) sjedio na klupi kao profesionalni igrač prvog sastava na utakmici protiv zagrebačkog Dinama, a na majici je bio ‘njegov’ broj 21. Počelo je…