ZLATKO PREMUŠ IZ BELICE Priča o čovjeku koji živi sport perom i kamerom

Ovaj međimurski sportski novinar posebno je poznat u nogometnim krugovima. Pohodi i fotografira utakmice, kako kaže, od Štrigove do Kotoribe. Poznat je i kao veliki navijač Dinama, čiji je povjerenik, a do sad je učlanio više od 5.000 ljudi

– Zlatko Premuš, rođen 27. travnja 1967. godine. Kroz karijeru koja se proteže na više od tri desetljeća radio je kao dopisnik za List Međimurje, Sportske novosti, Večernji list i Gool (časopis Nogometnog saveza Međimurja) i još nekih glasila. Redoviti je kroničar svih međimurskih sportskih događaja, a nerijetko fotografijom i tekstom prati nastupe njemu najdražih dviju ekipa: Hrvatske nogometne reprezentacije i GNK Dinamo čiji je član Skupštine i povjerenik za Međimursku županiju.

Čitatelji ga najviše prepoznaju po bilježenju priča oko i iza sportskih kulisa u kojima pronalazi brojne nesvakidašnje i nadasve zanimljive priče i sugovornike. Član je Izvršnog odbora Sekcije sportskih novinara Međimurja – tako piše u obrazloženju nagrade koju mu je uručio njegov kolega, prijatelj, suradnik, Željko Kraljić, prošlogodišnji dobitnik iste nagrade te Mato Kljajić, prvi čovjek međimurskog sporta.

Obrazloženje nagrade je sažetak priče o Zlatku. Smatrali smo da on zaslužuje da ga upoznamo bolje, da upoznamo čovjeka kojeg svake subote i nedjelje viđamo mahom na nogometnim borilišta diljem Međimurja.

– To su dani kada kružim, ako treba, od Štrigove do Kotoribe – reći će Zlatko.

Žitelji uz rijeku Muru znaju ga kao dostavljača poštanskih pošiljki od 1997. godine kada se zaposlio u čakovečkoj pošti. Danas pošiljke dostavlja za žitelje Domašinca, Dekanovca i Novakovca.

– To nije nimalo lak i zahvalan posao, no vjerojatno mi je bilo u genima jer je poštar bio moj tetak Franjo Palašek kod kojeg sam odrastao uz njegovu suprugu Anu i kćeri Vlastu i Suzanu. Bio sam primoran biti kod njih jer su mi mama Verona i tata Ivan otišli ‘trbuhom za kruhom’ u Njemačku. Nažalost, tata mi je umro…

Što te je navelo da se okreneš sportskom novinarstvu?

– Obzirom da sam bio tajnik u NK BSK Belica od 1985. do 1992. godine, a pošto je belički klub igrao u ligama gdje su se stalno pratio klupski rad, a što je radio Čakovčanac gospodin Josip Freiler-Ešo, on me je uveo u sportsko novinarstvo te mu najviše dugujem za postignuto. Cijenim ga i poštujem poput oca bez kojeg sam rano ostao, a Ešo je isto godište kao i moj pa kako da ga još više ne zavolim!?

Spomenuo bih i pokojne Petra Martišeka, mlađeg Mirka Leicha, ali i Miroslava Peršića koji mi je u segmentu novinarstva dosta pomogao. Moram spomenuti i Mladena Grubića od kojeg sam isto jako puno naučio – rekao je Zlatko i dodao kako je početne novinarske korake napravio u Listu Međimurje, nastavio u Sportskim novostima i Goolu, kratko i u Večernjem listu.

– Svim tim redakcijama se zahvaljujem što su mi dali priliku da s njima surađujem. Jako sam cijenio Tomislava Židaka čiji su me napisi posebno oduševljavali, zatim tu je i Zdravko Reić.

Do kada ćeš pokušati ustrajati u hobiju koji to i nije?

– Sportsko novinarstvo iziskuje puno odricanja. Kulminiraju subotama i nedjeljama kada se događaju uglavnom sve sportske priredbe. Puno se je napredovalo najnovijom suvremenom opremom, digitalcima i bežičnim internetom mnogo je lakše raditi, ali svejedno treba otići na sportska borilišta pa tako ponekad odem i na pet, šest utakmica na brzinu ‘poslikam’ i odem dalje. Puno mi je što se tiče informatike pomogao kolega i prijatelj Robert Šarić.

Kako dugo? Pa sve dok me bude sportsko novinarstvo činilo sretnim tako ću dugo pratiti i zbivanja, a kada jednom ocijenim da mi je to teret zahvalit ću se na suradnji.

Od kada si navijač Dinama, a od kada povjerenik?

– Ljubav prema Dinamu usadio mi je moj tetak Josip Novak iz Držimurca kojeg jako cijenim i poštujem. Na ljetnim praznicima kada sam bio u Njemačkoj kod svojih roditelja par metara dalje i on je stanovao i strašno je obožavao Dinamo. Nikad neću zaboraviti nedjeljne utakmice Dinama koje smo slušali na tranzistoru pa nam se gubio signal te smo antenu okretali kako bismo slušali Ivu Tomića, neponovljivog radio komentatora.

Poslije na poziv Kreše Mifke 1996. godine, a tadašnjeg glavnog koordinatora za članstvo, prihvatio sam povjerenički izazov, a poslije mi je poveznica bio Alen Lesički tako da sam ozbiljno krenuo 2000. godine kada je klub iz Croatie promijenio ime u sadašnje. Iz godine u godinu sam povećavao članstvo da bi u minuloj godini završio na 400i bio najbolji povjerenik s najviše članova. Do sada sam učlanio oko 5.000 ljudi, a čiji broj danas zbog različitih okolnosti varira – priča i ističe kako se angažirao oko nabavke ulaznica za velike utakmice.

Veseli ga što je mnogim mališanima iz međimurskih nogometnih škola omogućio da su išla prije utakmica Dinama i drugih klubova s igračima na travnjak.

– To su za njih nezaboravni trenuci – ističe Zlatko. Dodao je kako će 5. svibnja s igračima Dinama i Lokomotive ići ŠN Poleta iz Svetog Martina na Muri. Oko angažiranja kod učlanjivanja u Dinamo istaknuo je Josipa Ružića Čerija, Roberta Švendu, Stanka Lazara iz Vinice te Nikolu Balenta. Potonji mu je puno pomogao oko organizacije odlaska na utakmice u Zagreb.

– U Dinamu bih posebno spomenuo Ljubicu Matanović koja vodi brigu za članstvo te člana Uprave Krešimira Antolića.

Što te nisam pitao, a želio bi istaknuti?

– Jako sam sretan što je Udruga sportskih novinara Međimurja zahvaljujući predsjedniku Tomici Jakopecu odlično organizirana i svakim danom sve brojnija. Na kraju bih spomenuo moju obitelj suprugu Danicu, kćerke Ivanu i Valentinu, sina Roberta, zeta Tomeka, budućeg Vladeka, najslađu unučicu Marticu, punicu Roziku, mamu, mlađeg brata Kristijana i njegovu obitelj te Josipa Tomašića, kao i obitelj Josipa Palašeka koji su mi puno pomogli u životu da postanem i ostanem ono što sam danas. Hvala prijateljima Mladenu Totu i Željku Novaku i svima koji mi na bilo koji način pomogli najtoplije se zahvaljujem. Hvala vašem portalu što me je prepoznao! -rekao je za kraj.   

Za dodijeljenu nagradu, uz svoj nedavni rođendan Zlatko će za svoje kolege prirediti u četvrtak, 2. svibnja rekreativno druženje kod Jake glave kod Dekanovca.