Josip Đunđek iz Varaždina strastveni je trkač. To, naravno, i nije tako čudno, no ono što je više no zanimljivo jest to da Josip ima 94 godine!
– Za sad je sve dobro. 1924. godine ugledao sam ovaj svijet, 16. ožujka iduće godine napunit ću 94 godine, evo uskoro. Što se tiče zdravlja, ne mogu se ništa požaliti, za sad je sve dobro, a što će slijediti to ne znam. I dalje sam aktivan, hodam i trčim. Noge me još drže, prezadovoljan sam, u odnosu da druge, kako čujem, neke boli koljeno, kukovi, gležanj… Ja nemam nikakvih problema, samo neka tako ostane – rekao je Josip Đunđek za novine 3sporta.com.
Živi sam u kući u Varaždinu, brine sam za sebe, prolaze penzionerski dani.
– Sada mi je samo bitno da si malo pretrčim, da udahnem svježeg zraka i samo da me dalje služi zdravlje kao do sad.
Bogata trkačka karijera
Joža je nevjerojatno pedantno zapisivao sve utrke i sve svoje treninge. Deseci i deseci ispisanih bilježnica stoje u njegovom podrumu, a od osvojenih pehara i medalja mogao bi se napuniti omanji muzej. Jožini zapisi prava su kronika njegovog trčanja, ali i utrka u bivšoj Jugoslaviji i svijetu.
– I dalje razmišljam o utrkama, pred nama je Novogodišnja utrka u Varaždinu, moram na nju ići. Bio sam i prošle godine, mislim da sam istrčao sve Novogodišnje utrke, bio sam i na onoj prvoj prije 40 godina.
I dalje trenira.
– Hodam i trčim, uvijek kad mogu. Pet kilometara u jednom smjeru, od kuće na Banfici do trećeg mosta na nasipu, pa natrag. 10 kilometara, za mene čisto dosta.
Ispričao je i jednu anegdotu iz starih dana.
– Radio sam još u Bedekovčini pa sam trčao iz Bedekovčine u Donju Stubicu preko Vučaka i natrag. I tak jedan dan kad sam trčal, bila je baš nedjelja, ljudi su išli k misi, pa mi jedna ženska kaže – kaj se dogodilo, kaj se je vužgalo? Jer kad se tamo dogodi požar, netko bi uvijek otrčao po pomoć. Velim ja njoj – nije niš. Veli ona – zakaj pa bežite? A ja njoj velim – pa tak, očem se malo pokazati.
Mali interes za trčanje
Josip je čuvao vitalnost i zdravlje, a kako sam kaže, iz njegove generacije skoro više nitko nije među živima.
– Danas je život takav da je sve tempirano na sjedenje i rad s prstima. Često sam predlagao svojim poznanicima – hodi, idemo malo trčati, a često sam dobio i odgovor – joj, daj mi mira ti s trčanjem. Ljudi su premalo zainteresirani. A naši preci nisu imali aute, motore pa ni bicikle, sve su morali pješice, na svojim nogama. Kakve god daljine su trebali prevaliti, sve su išli pješice. Čuo sam puno puta – pa ne mogu trčati, mene je sram, kaj mi budu rekli kad me vide. Kakav sram! Kaj da ja velim, u tim godinama, sigurno si misle – pogle staroga kak beži, baš je bedast. A ja sam još uvijek tu.
Uputio je i poruku svim čitateljima.
– Ovo znam – svaki si čovjek sam formira budući život. Neko se primil pijače, nekom je glupost bežati, ali naš je organizam stvoren za pokret i samo se kretanjem može očuvati zdravlje. A trčanje ima puno prednosti, cirkulacija ti bude bolje, zaboraviš na svoje brige ako ih imaš, u prirodi si a ne u zatvorenom. I zato je moja poruka svakom – pokreni se, hodaj, trči – rekao je Josip Đunđek za novine 3sporta.com.