U Kotoribi je kao Feniks niknuo Trkački klub Kotoripski begači koji je svojim aktivnostima i evidentnim rezultatima postigao zavidan image među trkačkim klubovima Lijepe Naše i izvan njenih granica.
Glavni “krivac” za to je 31-godišnji kotoripski neženja Damir Matotek, predsjednik kluba, po zvanju diplomirani inženjer geotehnike.
– Vjerojatno sam javnosti poznatiji kao nogometaš jer me još uvjek ljudi znaju pitati za koji klub igram. Međutim nogomet je iza mene, moja sadašnjost i budućnost je trčanje. Prije svega sam rekreativac s nekoliko zapaženih rezultata što mi daje motiv da nastavim u tom smjeru – reći će o sebi.
Kakvi i koji su bili sportski počeci, nogometni klubovi karijera?
– Prve sportske korake sam napravio u karateu jer sam se još pronalazio u sportu, bilo je to sredinom osnovne škole, potrajalo je svega 2-3 godine. Potom počinjem trenirati nogomet u lokalnom klubu, tadašnjem Graničar Patricku, gdje sam ostao većinu svoje sportske karijere. S nogometom sam okončao u susjednom NK Dubravčan Donja Dubrava – pojašnjava Damac, a tako ga znaju prijatelji i znanci.
Rekao je kako je bio polivalentan igrač da bi njegovi učitelji nakon nekog vremena zaključili kako mu najbolje odgovara mjesto “stopera”, a ovisno o jačini suparničke momčadi pretvarao se u klasičnog “libera”, odnosno zadnjeg veznog. – Nogomet je sport koji me obilježio i to je potrajalo otprilike petnaestak godina i tu je nogometnoj priči kraj – kaže.
I tada nagli preokret, trčanje?
– Nagli preokret se dogodio nakon pauziranja jednu sezonu u nogometu.Odlučio sam, treba mi promjena i zaključak je bio, istrčati maraton. To je bilo početkom 2012. godine. Dodatni motiv za to mi je bio jedan film koji mi je proslijedio školski kolega i poznati “ultraš”-pojasnio je i dodao:
– Predivan je osjećaj kad trčite uz Muru ili Dravu, ljeti prije svitanja, susrećete se s životinjama, stapate se s prirodom. To je nešto što me najviše privlači i zbog čega sam se vezao za trčanje.
Početni koraci u trčanju?
– Početak je bio 2012. kad sam odlučio istrčati Zagrebački maraton. Pothvat koji nikad neću zaboraviti. Bio sam početnik i imao sam svoj plan treniranja koji se pokazao vrlo uspješnim, međutim totalno krivim. Nakon maratona opet igram nogomet gdje sam pretrpio ozljedu koja me još uvijek prati. Oporavak mi je tek krajem 2014. dozvolio da počnem s redovnim trčanjem – pojasnio je.
Slijedi tvoj napredak kako je došlo do njega?
– Sustavnim i “pametnim” treniranjem. Rezultati se postižu ako ste predani onome što volite. Kontinuitet i postepeno povećanje kilometraže odnosno brzine trčanja je put do uspjeha – otkrio je svoj recept.
Koliko dnevno trčiš, koliko pretrčiš i kada?
– Vremenski je to između 40 minuta i 3 sata, u kilometrima, ovisno o danu, od 8 do 35 km. Naravno da postoje i dani odmora, ali neki prosjek je između 10 i 15 km dnevno gledano na tjednoj bazi. To je kad sam slobodan, nekad je to rano ujutro, ponekad kasno navečer. Meni osobno je vrijeme neobavezan faktor pa trčim kad stignem.
Imaš li sparing partnere?
– Naravno da imam. To su dečki iz kluba s kojima radim laganije treninge kad nam se podudaraju termini trčanja. Ponekad je puno lakše odraditi trening u društvu, dok određeni treninzi zahtijevaju spremnost i brzinu koja je individualna.
Koliko si eminentnih utrka do sada istrčao, koje bi izdvojio?
– Sebe smatram početnikom u trčanju pa do sada imam završenih tek nekoliko ozbiljnijih utrka, 4 maratona i desetak polumaratona. Izdvojio bih Polumaraton u Rijeci 2015. godine, nakon 2 mjeseca priprema istrčao sam osobni rekord s vremenom 1:21:33 i zauzeo 3. mjesto u kategoriji. Maraton u Radencima 2015., Slovenija, gdje sam također istrčao osobni rekord s vremenom 2:52:27 te zauzeo 13. mjesto u ukupnom poretku i naravno prvi maraton u Zagrebu koji pamtim jer je bio prvi i jer sam tamo upoznao sadašnju djevojku -kazao je ponosno.
Tko ti je uzor u trčanju i zbog čega?
– Uzore u trčanju nemam, ali postoje ljudi koji su mi motiv da nastavim trenirati i pokušam biti bolji – pojasnio je.
Kako tumačiš činjenicu da se sve veći broj ljudi odlučuje za ovaj sport?
– U zadnjih par godina došlo je do ekspanzije trkača u Međimurju što me posebno veseli jer smatram da ljudi ipak prepoznaju dobrobiti takvog oblika rekreacije. Veseli me što se i sve veći broj rekreativaca natječe te pridonosi razvoju trčanja u Hrvatskoj koja je za razliku od susjednih zemalja u zaostatku po kvaliteti.
Koje svoje međimurske kolege izdvajaš kao uzorne po rezultatima?
– Prije svega to je Jasmina Ilijaš koja prkosi među ženama i definitivno je prvo ime što se tiče trčanja u Međimurju. Nenad Šimunko iz razloga da ništa nije nemoguće pa čak i u slučaju “hendikepa” jer svi znamo da je on jedini čovjek na svijetu sa dijabetesom koji je završio “trostruki Ironman”. Tu je još i Igor Goričanec čiji rezultati su mi bili mjerilo uspješnosti i motiv da im se približim-odgovorio je iskreno.
Planovi i želje vezane uz trčanje?
– Zdravlje na prvom mjestu. Zbog dugog nogometnog staža su nastradale noge, a bez njih… Prije svega ako bude zdravlja bit će i rezultata. Osim toga spomenuo sam na početku da sam predsjednik “našeg” trkačkog kluba koji okuplja dvadesetak članova. Želja mi je da nam se priključi još više rekreativaca jer smatram da klub ide u pozitivnom smjeru i da širimo dobre vibracije.
Za kraj osobna poruka sljedbenicima, kolegama?
– Trčanje je sport-hobi za koji vam trebaju samo patike, sve ostalo već imate – poruka je koja mami.
