Kada nogometni djelatnici Međimurja zasluženo miruju i kada se vrše analize i intenzivne pripreme za nastavak nogometnih prvenstava u svim međimurskim ligama, u jednoj takvoj analizi zapaženo je kako na nogometnim travnjacima Međimurja i prekodravlja u minuloj polusezoni kao djelitelja pravde nismo vidjeli Božidara Kolarića, među nogometašima popularnog Lupija.
Gdje je doista on?
Poznati međimurski nogometni sudac otišao u sudačku mirovinu, objesio je zviždaljku o klin.
A tko je spominjani i traženi Lupi?
Ugledni, autoritativni, pouzdani, a nadasve pošteni nogometni djelatnik, dojučerašnji nogometni sudac. Nogometu nije rekao zbogom već je sjeo na delegatsku klupu i svoj je debi imao 27. rujna u Svetom Juraju na Bregu na prvenstvenoj utakmici 7. kola 2. međimurske lige-B između Venere PMP i Naprijeda iz Gornjeg Kraljevca. Sjeća se kako je prvu utakmicu sudio 1995. godine kada su igrali klubovi iz Macinca i Krištanovca, a posljednja je bila u Međužupanijskoj ligi Čakovec/Varaždin u kolu između Varteksa i Nedelišća.
Slijedi mu još jedna oproštajna, a za koju će se sam odlučiti. Do toga vremena je “odfućako” impozantni broj, što službenih, što neslužbenih, a po revnoj evidenciji to plus, minus pet 1500 nogometnih susreta. – Mogao sam suditi do svoje 55-te godine, no povreda ligamenata je bila jača i veća pa sam morao prekinuti s trčanjem kako bi sada u miru čekao zakazanu operaciju 2. veljače – iznio je razlog kraja sudačke karijere. Bila je to karijera gdje je stekao ugled, slavu, poštovanje i poznanstva.
U nogometu od 10 godine
A ulazak u nogomet je prva nogometna epizoda koja je započela u rodnom Dunjkovcu kada je kao 10-godišnji dječak počeo iskazivati svoj nogometni talent u tamošnjem NK Međimurec. Da je doista bio talentiran govori podatak da je s 15 godina postao junior zagrebačkog Dinama igrajući ovdje, s danas znanim Ištvanićem i Sretenom Ćukom, danas trenerom druge momčadi Dinama. Traženi kao talentirani nastavlja godinu u varaždinskom Varteksu da bi kao 18-godišnjak 1982. godine došao u ondašnji super jaki VIKO Omladinac iz Novog Sela Rok.
– Tu sam ostao narednih šest godina i taj dio u svoj 20-godišnjoj igračkoj karijeri smatram najuspješnijim jer smo imali momčad koja bi u današnjoj 1.HNL vedrila i oblačila, a mi smo onda kao hrvatski trećeligaši – sjevera igrali kvalifikacije za drugu ligu. Nažalost kvalifikacije 1986. sa Zadrom i Špartom iz Belog Manastira su nas udaljile od toga cilja. Igrao sam u obrani na svim pozicijama. Bio sam prije svega poudan, borben i oštar, a ne grub kako su mi neki spočitavali. Uvijek sam se držao postulata kako je nogomet muška igra što sam kasnije primijenio i na suđenje dozvoljavajući oštru, korektnu, ali ne i grubu igru.
1988. godine otišao je u pribislavečki Polet koji je isto bio trećeligaš, a nakon dvije godine u isti rang natjecanja u NK Čakovec. Igračku karijeru nastavlja u NK Budućnost iz Hodošana, super jakom klubu, gdje je teže ozlijedio koljeno. Ponovno nakratko odlazi u Pribislavec da bi igračku karijeru završio prije 20 godina u NK Dinamo iz Domašinca.
Sudac koji nije volio kartone
Kako vrsni nogometaš i sportaš red je bio da ostanete u nogometu?
– Tako mi je rekao naš eminentni nogometni sudac Stjepan Križarić koji me je “povukao” u te vode. Nisam dugo dvojio krenuo sam bez nekog sudačkog uzora pod našim nebom. Uzor mi je bio Nijemac Markus Merk koji je godinama bio vodeći svjetski nogometni sudac. Kopirao sam ga. Koliko sam u tome uspio, a držim da jesam, najilustrativnije govori podatak kako uzdignute glave odlazim iz sudačkih redova gdje sam u red najeminentnijih hrvatskih sudaca ušao već 1997. godine.
Tu sam brzo napredovao zahvaljujući blistavoj nogometnoj karijeri i rangovima natjecanja u kojima sam igrao – rekao je o svojim počecima. Dodao je kako je to i prilično zakašnjeli ulazak među suce, no splet drugih okolnosti je uvjetovao to kašnjenje. – Da je to bilo ranije možda bi sudio stepenicu dvije više, no nisam žalostan – dometnuo je.
Međimurska sportska javnost vas je percipirala kao sudačkog uglednika, recept?
– Prije svega igra koju sudiš mora ti ući u krv, moraš je živjeti, moraš je “kužiti”, osjećati, moraš se stopiti s igračima i suditi u vjeri kako ste na zelenom travnjaku na istome zadatku s primjerenom tjelesnom spremom – pojasnio je. A na konstataciju, da ga znamo kao izuzetno autoritativnog suca, rekao je da se autoritet stvara primjerom, da sudac mora razgovarati s igračima, objašnjavati im donijete odluke pa i priznati eventualno sporne, a ne ih kompenzirati kartonima pa je tako među međimurskim nogometnim sucima ostao poznat kao sudac koji je podijelio najmanje kartona.
Sada na odlasku kompetentni ste da ocijenite generacije sudaca koje dolaze?
– Perspektivnim smatram mladog Patrika Kolarća iz Strahoninca. Ima ih još samo nedovoljno rade na sebi. Tu prije svega mislim na 100%-tnoj tjelesnoj pripremljenosti s kojom nikada nisam imao problema. Žalostilo me je to kada sam vidio da sam ponekad tjelesno puno spremniji od nogometaša kojima sam sudio. To je ključ uspjeha.
Što je prevagnulo da sjednete na delegatsku klupu?
– Prije svega držim da i ovdje mogu pomoći međimurskom nogometu i sucima i to je bio osnovni razlog – rekao je kratko.
Otkrio nam je kako je žaljenje glede toga posebno iskazala supruga Sonja koja se poveselila kako će njezin Lupi sada vikendima biti u cijelosti njezin. Žao mu je zbog toga, ali…
Riječ dvije privatno?
– Zet sam u Novom Selu Rok kod divne supruge Sonje. Vodim velikom gazdinstvo gdje sam jedina muška ruka. Otac sam dviju divnih kćeri, Nine i Lane, a poseban sjaj mome životu daje 5-godišnja unuka Erin. Vozim Audi star 24 godine i pamtit ću ga kako me je pratio kroz čitavu sudačku karijeru. Zadovoljan sam životom, radim kao trgovac u čakovečkom METSS-u, momentalno u Šenkovcu.
Za dobrobit međimurskog nogometa bilo bi dobro da Lupi (op. a. nadimak dobio po junaku iz crtića Lupi Dobrić kojeg je izuzetno volio) ostane što duže sjediti na delegatskoj klupi. U to pak ne dvojimo.
