Pred najboljim hrvatskim spidvejašem, Juricom Pavlicem (26), sezona je velikih očekivanja. Budući da je njegov dosadašnji klub GKM Grudziądz ispao iz najbolje lige na svijetu, one u Poljskoj, prvo mora pronaći novu momčad kako bi i dalje nastupao na najvišoj razini, a potom će nastojati izboriti i nastup na najelitnijem svjetskom natjecanju – Grand Prixu 2017. godine. Bila bi to sjajna vijest za hrvatske ljubitelje ovog moto sporta jer bi Jurina ekipa onda nastojala dovesti jednu od 12 utrka u Hrvatsku.
Ipak, prije svega, mladi Međimurec mora se oporaviti nakon puknuća ligamenata ramena.
– Ozlijedio sam se na treningu u Goričanu. Zafrkavali smo se i nisam uopće brzo vozio, ali nezgodno sam pao. Čuo sam kako je ‘škljocnulo’ i eto nakon četiri godine ponovno sam prisiljen na stanku zbog ozljede. To je očito moj ustaljen ritam ozljeđivanja jer 2007. godine ozlijedio sam ruku, a 2011. nogu. Sad sam opet četiri godine bez brige – našalio se Jurica za sportski tjednik Max!.
Nakon oporavka očekuju gatjelesne pripreme.
– Budući da zimi ne vozim motor, posvećujem se tjelesnoj pripremi. Ne prakticiram vježbe u teretani već trčim i radim vježbe snage vlastitim tijelom. To će trajati oko tri mjeseca.
Što planirate u sljedećoj sezoni?
– Pregovori s klubovima u Poljskoj još traju. Moj posljednji klub ispao je u niži stupanj natjecanja tako da razmatram opcije u Prvoj ligi, inačenajjačoj na svijetu. Financije nisu u prvom planu već mi je bitno da je budući klub dobro posložen. Jer ima bogatih klubova koji ne stoje u potpunosti iza svojih vozača pa se to na kraju osjeti na rezultatima. Više nije kao prije kad ste morali imati klub prije zime tako da imam još mnogo vremena za odluku. Bit će mnogo utrka – državno prvenstvo, pa kvalifikacije za europsko i svjetsko prvenstvo, ali najveću pozornost pridajem poljskoj ligi jer objektivno ona je najveći izvor prihoda. Uz nju vozit ću i u Danskoj te vjerojatno švedskoj ligi.
Iako s klubom niste imali mnogo uspjeha prošle sezone, ipak na individualnom planu učinili ste veliku stvar osvojivšiZlatnu kacigu u Pardubicama na 67. izdanju najteže utrke na svijetu.
– Da, to je definitivno spasilo sezonu. Veliki je to uspjeh iako ne i najveći u mojoj karijeri. Jer najmlađi sam europski prvak u seniorskoj konkurenciji (sa 17 godina), a bio sam i juniorski europski prvak. Također, bio sam i svjetski juniorski viceprvak. Dvaput sam bio i momčadski prvak Poljske. Uz to sam dvaput bio i srebrni, baš s Lesznom, a sve u razdoblju od pet godina. I to je velika čast. Bilo je mnogo uspjeha, ali ova Zlatna kaciga je poput osvajanja Wimbledona u tenisu.
Znači ostvarili ste snove?
– Da. Kad sam bio mali išao sam s ocem na tu utrku, gledao sjajne vožnje, upoznavao te najveće svjetske vozače i sanjao o osvajanju. Ta utrka bila mi jevažnija od rođendana, bio sam silno uzbuden. A sad tu zlatnu kacigu imam kod kuće. Sjećam se i prvih nastupa na toj utrci. Bio sam jako radostan kad sam dobio broj mobitela od nekog dobrog vozača.
Do prošle godine nisam imao značajnijih uspjeha, a onda sam bio treći pa na kraju i osvajač. Kad sam vozio posljednji krug u finalu, vjerujte da mi je sve ovo što sam spomenuo prošlo kroz misli. Isprva sam bio u šoku, no kad sam shvatio da sam prvi nastala je velika euforija. No, nisam burno proslavio. Bilo mi je važno da se i jedan Hrvat upiše medu osvajače te slavne utrke. Sljedeće godine svakako ću moći biti opušteniji u Pardubicama.
Što je na taj uspjeh kazao otac Zvonko, trostruki prvak bivše države u spidveju i neizostavni član vašeg stručnog tima?
– I on je vozio mnoge utrke pa dobro zna koliki je ovo uspjeh. Nije mi ništa kazao nakon utrke, sve nam je bilo jasno, samo me zagrlio.
Tko je bolji vozač, vi ili otac?
– Mislim da smo naistoj razini jer u ono vrijeme on sigurno nije imao financijsku potporu i tehničke mogućnosti kao ja. On kao da je vozio bicikl sa četvrtastim kotačima, a ja vozim potpuno novi. Eto takva je razlika. Stoga, po kvaliteti smo sigurno blizu jedan drugome. A mnogo mi znači njegovo iskustvo, ali i volja i želja za radom i uspjehom. Otac me gura naprijed.
Postigli ste mnogo iako imate tek 26 godina, no sigurno imate još ambicija koje vas vuku prema novim pobjedama.
– Profesionalac sam od 2009. godine. Na početku je bilo mnogo više uspjeha, no uslijed mnogih promjena u propisima vezanih za motore posljednje dvije godine nisu išle po planu. Čak sam se našalio sa suprugom prije utrke u Pardubicama da ću osvojiti Zlatnu kacigu i ostaviti se spidveja. Mislim da svaki sportaš u jednom trenutku zapadne u krizu.
Trudiš se, odričeš, silno želiš, ali jednostavno ne ide. Visoki su i troškovi koji su dodatno breme. Sve mi se to nakupilo pa sam ove godine razmišljao o prekidu karijere. No, pobjeda u Pardubicama kao i susreti s ljudima koji me podupiru te navijačima, dali su mi novi motiv. Cilj mi je sada ulazak u Grand prix na kojem se u 12 utrka natječe 15 najboljih svjetskih vozača. Dakle želim postati svjetski prvak. No, iznimno teško je izboriti nastup. Treba proći sito i rešeto.
Sustav kvalifikacija je takav da na tom najelitnijem natjecanju voze oni koji u sljedećoj godini produ četvrtfinalne i polufinalne utrke te u finalu budu među tri najbolja od 16 vozača. Dakle po tri najbolja vozača iz svakog kvalifikacijskog ciklusa izborit će nastup na 12 Grand prix utrka u 2017. godini. Kad bi mi to pošlo za rukom potrudio bih se zajedno sa svojim suradnicima da jednu utrku Grand Prixa dovedemo u Hrvatsku.
Je li s vama u Poljskoj i vaša obitelj?
– Supruga Iva (25) i djeca Niki (5) i Kim (2) su sa mnom. Kupili smo kuću u nizu uLesznom na zapadu Poljske. Ukazala se povoljna prilika za kupnju, a nekretnina je u novom naselju u blizini gradskog središta. Rata kredita stoji nas pet puta manje nego da plaćamo smještaj u hotelu. Već smo osam godina u Lesznom pa je kupnja kuće bila logična odluka. Tako da smo sada na relaciji Goričan – Poljska kad je riječ o stanovanju. A u Poljskoj nam je drugi dom. Tamo imamo i radionicu, sponzore…
Znači odgovara vam život u Poljskoj?
– Apsolutno, lijepa je država. Kad smo stigli 2006. godine rekao bih da je bila iza Hrvatske, a sad je to ‘mala Njemačka’. Sve je na svojem mjestu.
Jeste li tamo zvijezda?
– Spidvej je jako popularan u Poljskoj, to je nacionalni sport i tamo mestalno zaustavljaju zbog fotografiranja, navijači žele razgovarati s vozačima i slično… Jednom prilikom ušao sam u trgovinu i kad su me uočili mladi navijači sjatili su se oko mene. Nastala je vika i za čas se okupilo stotinjak ljudi. Gledali su što sam kupio, tražili autogram… Grad ima 60 tisuća ljudi i bilo gdje da krenem ne mogu proći nezapaženo. Stoga mi je i ljepše biti u Hrvatskoj, tu ne doživljavam takve situacije. Ljudi nisu toliko naporni i ovdje se zaista mogu odmoriti. Iako, prošlog ljeta kad sam s obitelji bio na Braču Poljaci su me i tamo pronašli. Sjedili smo na piću, a kad su nas ugledala dva mladića počeli su vikati na poljskom ‘pa gdje si Jura!?’.
Kada niste na stazi što vas opušta i koliko uopće imate vremena za razbibrigu?
– U posljednje dvije godine imam mnogo više slobodnog vremena. Smanjio sam broj nastupa. Prije sam u sedam mjeseci znao prikupiti čak 135 letova. Putovao sam gotovo svakog dana. No, kad sam se oženio i kad su stigla djeca kazao sam dosta. Obitelj mi je sada na prvom mjestu, a što se tiče hobija glavno mi je da je riječ o nekakvim tjelesnim aktivnostima.
Jer to mi onda koristi i u spidveju. Ne zanimaju me računala i igrice već to uvijek moraju biti aktivnosti izvan kuće. Poput recimo vožnje jet-skija, krosera i quada. Imam dobru ekipu pa izvodimo razne gluposti i obavezno sve snimamo. Imamo i čamce pa često odemo u ribolov. I sve te aktivnosti prakticiram i u Poljskoj i kod kuće na Dravi. Samo što ovdje je ekipa malo ‘luđa’ pa izvodimo više gluposti.
Još ste mladi, no imate li viziju do kada se mislite baviti spidvejom?
– Pa obično vozači ‘traju’ i do 40 godina, no recimo američki vozač Greg Hancockpostao je 2014. prvak svijeta sa 44 godine. Sport nije toliko tjelesno naporan pa ako vas zaobiđu ozljede i dobro ste pripremljeni karijera zaista može biti dugog vijeka. No, presudno je iskustvo budući da je bitno kako ćete pripremiti motor te u sekundi tijekom utrke odlučiti što napraviti na stazi. Upravo je Hancock pravi primjer koliko je važno iskustvo. A preda mnom još je dosta vremena, vidjet ćemo kako ce se stvari odvijati.
Utrka na stadionu u Goričanu kojeg je izgradila vaša obitelj proslavila je 10. obljetnicu. Kakvi osjećaji vas vežu uz tu utrku, ujedno i najveću u Hrvatskoj?
– Zaista je brzo prošlo tih 10 godina. Naravno da se svega sjećam pa i trenutka kad smo zabili prvu dasku. S vremenom smo nadograđivali stadion i utrku činili boljom i atraktivnijom. U svakom slučaju lijepo je kad se nešto događa i kad se postižu dobri rezultati. Cijeli krajživi za taj događaj.
No, naravno da je to neusporedivo s Poljskom u kojoj je svaki vikend na stadionima po nekoliko desetaka tisuća gledatelja dok u Goričan jednom godišnje dođe nekoliko tisuća ljudi. Tamo je sigurno bučnije jer to je nacionalni sport, ali kod nas u Hrvatskoj navijač stoji iza vozača i u dobru i u zlu i sigurno je veća slast pobjede. Dok u Poljskoj u slučaju poraza bolje da vas nema.
Za kraj, prema vašem mišljenju, ima li spidvej svijetlu budućnost u Hrvatskoj?
– Teško je vrijeme za sport općenito, a posebice za motosportove jer su financijski zahtjevni. Trudim se pomoći koliko mogu. Svake godine matičnom klubu, Uniji, darujem po tri motora. I mogu kazati da i opreme i motora kod nas u klubu ima, ali potrebni su mladići i djevojke koji će imati volju za spidvej. Sjećam se da je prije bio veći interes.
Bilo nas je dosta i nisu nas uopće zanimali noćni klubovi niti izlasci. Najviše smo uživali u vožnji i slaganju motora. To nam je bila glavna zabava. Čini mi se da danas mladi nisu toliko entuzijastični. Možda bi trebalo više popularizirati spidvej, no nije lako napraviti stadion. Šteta što ne postoji stadion u velikoj sredini kao što je Zagreb. Jer ako je u Međimurju jedan vozač, u metropoli bi ih sigurno bilo barem 150 – zaključio je Pavlic.
