Svake godine ista priča. Kako se bliži početak školske godine, iz svih novina i reklamnih prospekata vrište ponude ‘neophodne’ školske opreme za učenike. Na sve strane bombastični naslovi: ‘Počinje nova školska godina!’ kao da je to osmo svjetsko čudo, a ne normalna svakojesenska pojava. Školarci izvolijevaju, roditelji ili kupuju ili odolijevaju. A što se sve (nepotrebno) kupuje?
Školske torbe(tine)
Školske torbe najčešće su veće od samih učenika i teže od cjelokupnog pribora zajedno, tako da kad se u njih natrpaju još i knjige, bilježnice i ostali pribor trebaju kolica ili viljuškar da se dopreme do škole. Ako takvu torbetinu s kompletnom opremom ipak natovarimo na sirotog piceka koji ima prosječno dvadesetak – tridesetak kila, može se lako dogoditi da malac zvekne na leđa ko bolesna kornjača.
Dečki uglavnom biraju ‘muške’ torbe: s ninja kornjačama, spidermanima, autima, motorima, nogometašima, plave, crne, sive. Djevojčice se furaju na barbike, likove iz filma Frozen, Mini Mausice, Winksice i sve je većinom pink. Uopće nije problem pred školom s leđa vidjeti ko je muško, a tko žensko – sve se ili plavi ili ružičasti od školskih torbi.
U posljednjih nekoliko godina pojavile su se i torbe na kotačiće – za vuču. Odlična ideja, osim kad pada kiša. Onda trebaju blatobrani, a zimi i lanci za snijeg. S takvim kolica – školskim torbama klinci me podsjećaju na moju susjedu od cca 90 godina koja takvo nešto vuče za sobom kad ide na plac. Cijene torbi variraju, a roditelji naravno nastoje što jeftinije proći. Jeftine torbe najčešće se vrlo brzo raspadnu. Na skupe torbe dječica moraju posebno paziti: zamislite vrisak roditelja kad se junioru po skupoj torbi na likovnom razlije bočica crnog tuša.
Pernice
Kad kažeš učenicima da izvade pernicu, najčešće izvade neki ormar na tri – četiri kata koji kad se rastvori zauzme više od pola klupe. Sadržaj takvog ormara je uglavnom apsolutno beskoristan. Ono što učenicima zaista treba: olovka, gumica, šiljilo, kemijska olovka (nikako ne mogu shvatiti zašto penkalu ne zovemo penkala kad ju je ionako izumio Slavoljub Penkala za kojeg Wikipedija kaže ‘hrvatski inženjer i izumitelj’) i ravnalo stali bi i u puno manju (i lakšu) pernicu.
Flomići i drvene pastele lako se smjeste u drugu, opet manju pernicu. Ali! Nisi faca ako nemaš bar 3 “rajsferšlusa” na pernici, povećalo u jednom od pretinaca (voljela bih kad bi mi netko dao suvisli odgovor komu i čemu to povećalo u pernici prvašića služi) i ako ti pernica ne zauzme bar jedan pretinac u torbi. Primijećena je i moda ‘neophodnosti’ nove pernice svake godine iako je i stara još uporabljiva.
Oprema za likovnu kulturu
Nekvalitetni kineski kistovi, još gore tempere na kojima piše da su jedne boje a istisneš iz tube neku potpuno lijevu boju, akvareli za plakanje a ne slikanje – ne možeš razmutiti boju sve da naliješ pola bazena u nju, flomasteri koji rade sat – dva pa presuše, drvene pastele koje je nemoguće našiljiti jer pucaju špice, itd.
Sve se to nudi u gotovo svakoj trgovini. Roditelji nastoje proći što jeftinije, što je i razumljivo, ali često nisu svjesni da kupujući nekvalitetnu jeftinu opremu zapravo prolaze skuplje jer će za dva tjedna morati to isto ponovno kupovati. Mislim da većinu učitelja oblije val jeze kad klinac na likovni donese kineske vodene boje, a u njima kao dio opreme s čim bi kao trebao slikati, minijaturni nazovi kist s pet nečeg plastičnog što glumi dlake. Brrrrr.
Škare i ljepila su rak rana pribora za likovnu kulturu. Ljepila su takve kvalitete da njima ne možeš zalijepiti ni dva papira na rok duži od 15 minuta, a škarice su najčešće minijaturne, plastične, tupe i klimave. A baš u prvom razredu ima puno cickanja i lijepljenja.
Ostali (ne)potrebni pribor
Jeftino se nude pribori za geometriju. Najčešće su to plastični trokuti koji bi trebali imati napomenu ‘Handle with care’ (Rukuj pažljivo) jer se lome ako ih samo krivo pogledaš. Nova je moda da mjere na trokutima počnu od vrha. Nema više onog ‘praznog hoda’ od vrha do nule.
Klincima je hobi u školi na satovima glodati sve što se da – nokte, olovke, gumice pa i trokute, tako da je nakon nekog vremena jednostavno nemoguće izmjeriti nešto takvim oglodanim trokutima. Jer je nula pala kao žrtva dosade. U ‘pernice ormare’ proizvođači gurnu i kutomjer. Kako objasniti prvašiću što je to, čemu služi i zašto su mu to uvalili u pernicu? Jeftini šestari su priča za sebe. Raspadnu se čim ih pikneš u podlogu. Najčešće.
S tehničkom olovkom djeca ljepše pišu. Zato što ne mogu tiskati i orati po bilježnici kao s običnom HB olovkom. No, kako je prvašićima fina motorika još problem, oni pokušavaju tiskati s tehničkom olovkom pa špice lete na sve strane ko da smo usred bojnog polja. Napišu tri slova i već moraju puniti tehničku. Koju onda toliko natrpaju minama da ju treba razmontirati i otčepljivati. Mislim da su učiteljice već postale pravi stručnjaci za slaganje i preslagivanje tehničkih olovaka.
Stariji se sjećaju da su postojale one skupe crveno – plave gumice gdje je plava strana bila namijenjena pokušaju brisanja penkale (nije nekad bilo piši – briši kemijskih olovaka ne ne) i onih jeftinijih, bijelih. Danas kad klinac izvadi gumicu iz pernice ne znaš je li to igračka, bombon ili nešto treće. Najmanje sliči gumici za brisanje.
Crne školske papuče više skoro nitko ne nosi. Furaju se po školi krokse, starke, papuče zečevi ili majmuni, godzile i još svašta nešto čudnovato na nogama. Sve to može proći ukoliko se u tome može hodati i ne skliže se.
Jedna od muka po priboru su i omoti za knjige kojima je teško uskladiti veličinu s veličinom knjige. A tek šarene naljepnice s imenima!? Ima tu svega i svačega.
Komercijalizacija
Industrija je od tako jednostavnog pribora napravila tako komplicirane i skupe bespotrebne gluposti da vrijedi ona stara “Zašto bi bilo jednostavno ako može biti komplicirano”. I školovanje je postalo žrtva marketinga, djeca nasjedaju šarenim reklamama, roditelji popuštaju pod pritiskom i medija i svoje djece i tako nastanu preteške školske torbe. A učitelji sliježu ramenima i ne usuđuju se od roditelja tražiti da još kupe i ono što je zaista neophodno.