Roditelji su ključni faktori u edukaciji, a opravdano se brinu o tome što se događa u školama i učionicama njihove djece. Propitkuju odluke nastavnika, a neki i teže razumiju metode koje učitelji koriste.
Dugo sam mrzio razgovarati s njima. Zapravo, izbjegavao sam razgovarati s roditeljima svojih učenika kad god je to bilo moguće. Bio sam stručnjak i nisam želio da netko osporava moj autoritet. Tako sam se barem osjećao prvih deset godina svoje učiteljske karijere.
Zatim sam postao roditelj i cijela moja perspektiva se promijenila. Dok sam jedne večeri držao svog malog sina u rukama, razmišljao sam o njegovoj edukaciji. Pitao sam se bih li želio da ima učitelja poput mene. Jako sam se razočarao shvativši da je odgovor na to pitanje – ne. Sinulo mi je da roditelji učiteljima ne postavljaju pitanja kako bi propitkivali njihove strategije. Roditelji žele najbolje za svoje dijete i često, kada je u pitanju poučavanje i učenje, nemaju pojma što je to zapravo, a nadaju se da su učitelji doista profesionalci.
Te noći odlučio sam da je gotovo s mojom netrpeljivošću prema roditeljima i da ću početi odgovarati na njihova pitanja. Važno je napomenuti da se ovo odigravalo u vrijeme kad sam prelazio na progresivniji tip učionice i eliminirao sam mnoge tradicionalne metode – domaću zadaću i tradicionalne ocjene, između ostalog. Učitelji koji se drže zastarjelih praksa mogli bi se suočiti s različitim pitanjima.
8 pitanja koja roditelji postavljaju naprednim učiteljima i kako na njih odgovoriti
1. Pitanje: Zašto ne dajete domaću zadaću svaki dan? Ne treba li moje dijete vježbu?
Odgovor: Mi boravimo u projektno orijentiranoj učionici, a vaše dijete stalno radi prema dugoročnom cilju. To nije tip aktivnosti koji zahtijeva praksu; zahtijeva angažman, čitanje i kreativnost. Vaše dijete će vjerojatno odabrati raditi na projektu i u svoje slobodno vrijeme, zbog toga što je angažirano u projektu.
2. Pitanje: Ako nemam radnu knjigu s uputama, kako mogu pomoći?
Odgovor: Najbolje što možete napraviti je postavljati pitanja poput, “Što radite? Koji je vaš plan? Što ćete obrađivati sljedeće? Zašto to radite tako? Jeste li umjesto toga razmislili o ovome?” Ta pitanja postavljaju ton koji daje učitelju do znanja da roditelji cijene djetetova mišljenja i strategije. Potiču na učenje puno više nego naredbe poput : “Piši svoju domaću zadaću!”
3. Pitanje: Kako će se moje dijete naučiti odgovornosti bez svakodnevne domaće zadaće?
Odgovor: Domaća zadaća ne uči djecu odgovornosti. Ako djetetu kažem: “Moraš napraviti to i moraš završiti do tog vremena ili ćeš dobiti nedovoljan”, koji izbor dijete ima? Odgovornost dolazi s izborom – ne ultimatumima. Učenici koji odabiru rad i izvan učionice, zato što žele završiti zadatke da bi pokazali naučeno ili žele povratne informacije od učitelja ili vršnjaka uče se odgovornosti.
4. Pitanje: Zašto ne ocjenjujete rad mog djeteta?
Odgovor: Ocjene su oblik kazne, a učenje ne može biti izmjereno.
5. Pitanje: Kako znati uči li moje dijete ako ne dajete nikakve bodove njegovim zadaćama i projektima?
Odgovor: Pažljivo promatram, razgovaram s njim, postavljam pitanja o njegovu radu i pozivam ga da on meni postavi pitanja i objasni zašto je nešto učinio. Ne postoji lakši način da se provjeri uči li dijete nego da mu se postave pitanja, “Što razumiješ?” i “Što još nije jasno?” Brojka vam to nikad neće reći.
6. Pitanje: Moje dijete kaže da u vašoj učionici ne postoje nikakva pravila. Ne treba li ono nekakvu strukturu?
Odgovor: Mi imamo jednostavne smjernice za ponašanje. Poštujemo jedni druge i komuniciramo na odgovarajući način. Mi pričamo o granicama, a učenici uče poštivati te granice, što ih uči da budu odgovorni. U većini slučajeva struktura loše utječe na učenje i kreativnost. Malo nereda potiče angažman i znatiželju.
7. Pitanje: Ako nema ocjena i kaznenih bodova za zakašnjeli rad ili rad koji nedostaje, što će motivirati moje dijete da završi svoje projekte?
Odgovor: Želja za učenjem i demonstriranjem svladanih koncepcija i vještina. Djeca žele učiti. Ipak, kad ograničimo njihovu sposobnost za učenjem, zadajući im dosadne aktivnosti, njihovo zanimanje opada. To je obično popraćeno kaznom: ako ne završite ovaj zadatak, dobit ćete nedovoljan. To smanjuje želju za učenjem još više, zato što učenici vide učenje kao zadatak temeljen na nagradama i posljedicama. Omogućit ću vašem djetetu inspirativne, zabavne, izazovne prilike za učenje pa neće trebati prijetnju ocjenama ili kaznama. Vaše dijete će željeti učiti jer će vidjeti užitak u tome.
8. Pitanje: Može li moje dijete postići dobre rezultate na standardiziranim testovima u ovom tipu razreda i učenja?
Odgovor: Vaše dijete će postati neovisan učenik, a djeca koja vole učiti i uživaju u demonstriranju svojih vještina na standardiziranim testovima postižu bolje rezultate od vršnjaka iz tradicionalnih razreda.
Roditelji će imati još mnoga pitanja naprednim učiteljima, zato što su naviknuti na tradicionalnu edukaciju – strukturu, lekcije, testove i ocjene.
Kada učitelji uvedu dramatične promjene u proces poučavanja i učenja, roditelji su zbunjeni, stoga postavljaju mnoga pitanja.
Trebalo mi je puno vremena da shvatim kako je dio mog posla pomoći roditeljima da razumiju što nas motivira. Kad shvate da su nam interesi njihove djece najvažniji, vrlo ih rijetko uznemire ovi odgovori.
Napomena: Autor članka Mark Barnes je autor šest edukacijskih knjiga i jedan od najpopularnijih svjetskih edukatora na Twitteru, gdje njegove objave čita gotovo tri milijuna ljudi mjesečno. – piše na Školskiportal.hr
