U Nedjelju, 5. listopada učenici i profesori Gospodarske škole Čakovec krenuli su prema Mađarskoj. Ovim putovanjem nastavljaju sudjelovanje u projektu Lots of countries, just one Europe. Donosimo kratki pregled njihovih aktivnosti popraćen zanimljivim fotografijama.
Prema Budimpešti krenuli smo u ranim jutarnjim satima.
U Budimpešti smo se zadržali dva sata, a prof. Vedran Ivanković pokazao nam je sve znamenitosti.
Prof. Ivanković pokazao nam je mostove, zgrade… i lokalni folklor.
U Eger smo stigli u večernjim satima i smjestili se u mali romantični hotel u blizini škole. Naravno, dolazak smo obilježili zajedničkom fotografijom.
U ponedjeljak, 6.10.2014., cijelo smo dopodne boravili u Gimnaziji Dobo Istvan. Škola je stara zgrada prekrasno uređena učeničkim radovima. Učenici škole domaćina putem prezentacija i predavanja upoznali su nas sa znamenitostima grada Egera. Dobili smo i vrlo zanimljiv sat mađarskog jezika. Sretni smo što nismo Mađari jer oni barataju s 44 slova, a imaju samo 4 različita glasa o s preglasima.
Jedan od zadataka (nije nam bilo lako) bio je i isprobati slatkiše iz drugih država.
Poslije podne turističkim vlakićem odvedeni smo u vinogorje gdje su privatni vinski podrumi ukopani u brdo sa zanimljivim malim kletima i restoranima.
Domaćini su nam navečer u svojoj školi priredili “Folkdance”. Prvo su oni pokazali što znaju, a onda smo i mi marljivo učili plesati čardaš.
Utorak, 7.10.2014.
Taman kada smo se opustili i počeli uživati bez škole i profesora, ovi mađarski profesori uvalili su nam kviz znanja o gradu Egeru.
Izgleda da je Jelena jedina pazila na satu jer je bila u pobjedničkoj ekipi. Nama ostalima profesori su obećali sankcije koje još očekujemo.
Dok su učenici imali pune ruke posla u gradu, nastavnici su morali odraditi svoj dio posla (P.S. rekli su nam da učenici ova mala prijenosna računala od milja zovu “tosteri”)
Nakon stresnog dopodneva profesorice Bogdanović i Gregorić popele su se na vrh Minareta i pozvale sve mađarske muslimane na molitvu. Adrian, Barbara i Karlo slijedili su njihov primjer. Nužna napomena: Minaret ima stotinjak stepenica (97) u skučenom prostoru.
Sljedeća stanica: Esterhazi Caroly College (Observatorij, Camera Obscura, Magična kula). Tamo su nas čekale nove 304 stepenice (izvor podatka: Patrik). Nije nam bilo žao jer smo imali dobar pogled na cijeli grad. Posebno je zanimljiva bila Camera Obscura (tamna komora na vrhu zgrade s lećom preko koje smo promatrali cijeli grad).
Poslije podne bili smo slobodni što smo iskoristili za lutanje po gradu, a profesori su otišli u “Turkish Bath” nakon čega su bili na palačinkama o kojima smo slušali još dva dana.
Srijeda, 8.10.20014.
Ovo je bio dan za planinarenje. Lokalnim vlakom odvezli smo se u Szilvasvarad, izletište u prirodi. Prvo smo posjetili ergelu lipicanaca. Tu smo saznali da su to ime dobili po slovenskom mjestu Lipica. Također, mladi su lipicanci tamno sivi, a kako odrastaju postaju svjetliji. Tek su odrasli lipicanci bijeli s ponekom sivom mrljicom.
U duženju s lipicancima, nastale su zanimljive fotografije. Kad ti prijatelji “drže uši” na slici, to je problem. Ako to radi lipicanac, nema veze.
Oni koji su se popeli do vrha, dobili su razglednice sa štambiljem – baš kao pravi planinari.
Oni malo manje hrabri vlakićem su se odvezli do mjesta gdje su se zabavljali u parku, divili se slapovima i ribnjacima, na povratku (pješke!!!) hranili jelene i ostale nedužne životinje.
Četvrtak, 9.10.2014.
Obišli smo Eger castle i zidine iznad grada. Osim dobrog pogleda na okolicu, zanimljive su bile podzemne prostorije. To je jedino mjesto gdje smo pazili da se ne izgubimo. Razgledali smo Baziliku koja je impozantna građevina čiji su podrumi ispresijecani tunelima u kojima se nekada čuvalo vino. Domaćini su predvidjeli zajedničku oproštajnu večeru za sve. Potrudili su se pripremiti svoje nacionalne specijalitete za koje mi nismo imali smisla (čitaj: nismo oduševljeni njihovom klopom).
Petak, 10.10. 2014.
Umorni nakon naše osobne oproštajke u hotelu u vlastitoj organizaciji i žalosni zbog odlaska iz Egera, obavili smo posljednju šetnju gradom, kupili suvenire, oproštajnu kavu i eto nas u autobusu za Čakovec.
