Učenici Tehničke škole Čakovec sa svojim su profesorima – voditeljima 6. studenoga posjetili Vukovar u kojemu se u mjesecu studenome obilježava Sjećanje na žrtve Domovinskog rata.
Cilj našeg odlaska u Vukovar bio je naučiti više o Domovinskom ratu i strahotama koje su se događale teške 1991. godine.
Prva postaja bila nam je Trpinjska cesta, tj., groblje tenkova. Tamo smo posjetili spomen-dom ispred kojeg se nalazi tenk, kao simbol uništenja neprijateljskih tenkova na toj cesti. Nakon toga, vozili smo se kroz Borovo naselje, sve do bolnice. Dolaskom u bolnicu, voditeljica muzeja bolnice srdačno nas je dočekala. Prvo smo pogledali kratak film o stradanju i granatiranju bolnice prije pada grada, a nakon filma, obišli smo dio bolnice koji je 1991. bio prepun ranjenika. Nakon bolnice, odlazimo do spomen-doma Ovčara, simbola mučenja i pogibije 264 civila, bolničkog osoblja i vojnika.
Kod masovne grobnice minutom šutnje odali smo počast svim žrtvama i zapalili svijeću poginulim osobama. Nakon toga, odlazimo do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata na kojem smo također minutom šutnje te paljenjem svijeće odali počast poginulim osobama. Poslije groblja, posjećujemo Vukovarsku vojarnu 204. brigade Hrvatske vojskekoja je simbol naoružanja hrvatskih vojnika 1991.
U vojarni nas je dočekala voditeljica vojarne te nas povela kroz zgrade u kojima su izloženi oružje i uniforme. Kad sam prolazio zgradom, naišao sam na veliki list papira naslovljen Spisak logoraša iz srpskih koncentracijskih logora te sam slučajno naišao na ime moga oca, Srećka Bratkovića, koji je bio zatvoren u logoru Stajićevo u Srbiji. Nakon što smo razgledali interijer vojarne, otišli smo u dvorište u kojem smo razgledali borbenu tehniku Hrvatske vojske. Naše zadnje odredište bilo je ušće rijeke Vuke u Dunav na kojem se nalazi bijeli križ. Tamo smo se pozdravili i rastali s našim vodičem Vjeranom te smo se razišli po gradu, kako bismo ga samostalno razgledali, a nakon slobodnog vremena koje smo dobili, krenuli smo kući.
Ponosim se što je moj otac branio Hrvatsku, a pogotovo Vukovar, grad heroj. Ipak, najsretniji sam što je, nakon “kalvarije” koja se tamo dogodila, moj otac ostao živ. Moji roditelji svjesni su muka koje su tih dana proživljavali – moja mama više od dva mjeseca nije znala je li je otac živ. Sretni su što je otac došao živ, što je relativno dobrog zdravlja, pa meni i mojoj sestri može pomagati u daljnjem životu. Svi koji su branili Vukovar žale za ljudima koji su poginuli, umrli ili nestali, ali su istovremeno sretni što je nakon svih muka Vukovar postao slobodan grad. (Benjamin Bratković, 1.S2)
