'Nedavno sam upoznala djevojku bistrih očiju, čvrste volje, lavljeg srca - istinsku borkinju. Mnogi bi rekli da je ona osoba s posebnim potrebama. Rođena je s cerebralnom paralizom. Svaki se dan bori s poteškoćama koje joj život nameće.'
Objavljujemo literarni rad Trebamo li trčati za dugom? s kojim je Dora Sisek sudjelovala na županijskom Lidranu ove godine. Tekst je poticajan, pozitivan, s jasno prepoznatljivom porukom i nekako ide uz vrijeme u kojem živimo. Dora je bila učenica OŠ Goričan, a sada je učenica prvog razreda Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec. Njezina mentorica je Snježana Granatir. U nastavku pročitajte njezin rad.
Duga je optička pojava u Zemljinoj atmosferi u obliku jednog ili
više kružnih lukova. Barem iz perspektive znanstvenika. Za mnoge
je ona puno više od toga. Različiti narodi imaju različite
poglede na dugu. Tajanstvena je duga kod brojnih naroda
pobuđivala različite osjećaje. Neki su je se bojali, drugi su ju
željno iščekivali.
Nedavno sam upoznala djevojku bistrih očiju, čvrste volje, lavljeg srca – istinsku borkinju. Mnogi bi rekli da je ona osoba s posebnim potrebama. Rođena je s cerebralnom paralizom. Svaki se dan bori s poteškoćama koje joj život nameće. Dnevni rituali za nju su pravi izazovi: otvaranje zubne paste, navlačenje čarapa, silazak niz stepenice, odlazak u grad… A tek svijet misli s kojima se mora svakodnevno suočavati!
Nekada je vjerovala u čuda i, poput Srne iz poznate nam pripovijetke, vjerovala u dugu. Ona bi u njoj budila osjećaj kakav budi dugoočekivana poruka voljene duše. Istinski joj se nadala. Voljela je čitati mnogobrojne legende o njoj. Kao mlado ozlijeđeno lane mislila je da joj je potrebno čudo za bolji život. Odluka da se pridruži društvu s istim poteškoćama promijenila joj je život. Počela je volontirati, slikati, družiti se, smijati se. Pokrenula se…
Svaki dan odlazi u udrugu. Članovi joj pomažu kako god mogu, kao i ona njima. Divim joj se što uspijeva smoći snagu unatoč svemu. Iako nemam neke poteškoće, ponekad lako odustanem. Ne mogu ni zamisliti kako je njoj… A proglašena je najaktivnijom volonterkom! Shvatila je što ju istinski ispunjava i da, ako želi uspjeti, ne treba čekati čudo. Zaboravila je dugu i njezine varke. Počela je živjeti. Korak po korak. Uspjela je. Ovaj put s osmijehom.
Ljudi su sanjari. Često izokrenu stvarnost. Duga je simbol snova, nade. Ne znam jesmo li mi sanjari naivni ili smo ipak jedino mi, “dugini ratnici”, oni koji istinski živimo. Kako vjerovati u nešto što ne možeš dotaknuti, u nešto što se, kad mu se približiš, udalji još više, u nešto što je čas tu, a čas ga nema. Prvo te očara i ohrabri pa naglo i izdajnički nestane.
Duga je predaleko da bi nam predstavljala snove. Što ona, miljama udaljena, zna o nama? Trebali bismo se sami potruditi ostvariti svoje snove. Moramo se prestati nadati nedostižnim i udaljenim mjestima i osobama. Ponekad, zbog žudnje za nedostižnim, zanemarimo ono što je uvijek tu za nas. Probudimo se! Osvrnimo se! Što će nam praline egzotičnih okusa ako ne cijenimo toplo pecivo uz jutarnji čaj? Mjesta i osobe koje nam istinski znače već su tu, tik do nas. Ako i nisu, sami ćemo se potruditi da se to promijeni.