Ispod njegove objave, mnoštvo roditelja i nastavnika ostalo je zatečeno njegovim riječima te su zaključili da je to ponos našeg društva
U Facebook grupi ‘Podrška roditelja nastavnicima u štrajku’
dijeli se pismo 15-godišnjeg učenika T.E., koji je odlučio
na ovaj način iznijeti svoje mišljenje o nastavnicima, ali i
svojim primjerima u pismu pozitivno utjecati na mišljena ostalih
ljudi koji su zaboravili što nam škola zapravo znači.
Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
“Štrajk profesora – najaktualnija, a možda i
najkontroverznija tema zadnjih mjesec dana, barem što se tiče
škole. Čitajući i slušajući priče o strašnim profesorima koji
kažnjavaju učenike ravnalom, o iznimnom autoritetu nekadašnjeg
doba, pada mi kamen sa srca, drago mi je što ne živim u tako
surovom i primitivnom dobu.
Ali… Kad malo bolje proučim situaciju danas, shvaćam da je
ona puno drukčija. Isprva pomislim: “Pa što, danas je puno
suvremeniji pristup svemu, odnosi su u balansu” , ali nisu.
Prelazak iz krajnosti u krajnost se tu negdje dogodio.
Nastavnici su izgubili svoj visoki društveni status u društvu,
biti nastavnik više nije zanimanje kojem se ljudi dive i o kojem
sanjaju. Taj težak, mukotrpan i emocionalno naporan posao postao
je jedan od onih “Ah, netko mora, ali neću bome ja!”
Apsurd i žalost je u tome što se danas, u 2019.
godini, profesori smatraju lijenčinama koji ne rade 3
mjeseca, a koji se opet se žale. Posao za koji treba puno
obrazovanja, posao koji je nepredvidiv, (ipak se radi o suradnji
s osobama u razvoju), posao za koji je potrebno toliko truda i
volje da ne možete ni zamisliti. Kao da je lako po nekoliko puta
opominjati iste osobe, ponavljati i ispunjavati istu stvar svaki
dan, nepotrebne papirologije do krova! Kao da je lako pročitati
rukopis onog tamo učenika u zadnjoj klupi koji stalno priča
tijekom sata i odbija surađivati. Kao da je sve to lako ponoviti
pet tisuća, dvjesto pedeset i šest puta, a da ne poludite, da
održite tu volju za stvaranje pogona budućnosti na životu.
Fizički rad je naporan, ali ljudi imaju i mozak, da ponovimo
gradivo, sastavljen od brojnih neurona koji vrlo lako može
utjecati na svijet oko njega, pa znamo to, to je čudo kojem
svjedočimo svakog dana. Te promjene i zaključci našeg mozga,
međutim nisu uvijek korektni. Naše mozgove mi stalno oblikujemo,
ali ne možemo uvijek sami. Tko nam priskače u pomoć da naučimo
kako ga koristiti za dobrobit budućih mozgova koji će doći
umjesto nas. Okolina, da, ali i obrazovni sustav.
Ono što želim reći jest: zanemarivanje obrazovnog
sustava je ekvivalent rezanju grane na kojoj ležite, na koju se
oslanjate. Što mislite, biste li za 7000 kuna nosili breme
nastavnika. Biste li sadili buduća stabla s krošnjama i granama,
a da vas pritom gađaju jabukama sa stabla koje ste prije uspjeli
uzgojiti i gledati kako onaj tamo iz zadnje klupe reže onu granu
na kojoj leži. Ti vrtlari o kojima pričam su doista uporni, žele
gledati svojih ruku djelo kako daje plodove, kako cvjeta na suncu
i penje se prema nebu, kako daje sjemenje za nova, razvijenija
stabla. Tog vrta bez njih nema, samo zato što ste ih uzeli zdravo
za gotovo.
Roditelji, kolege učenici, zar ne vidite da vrijeđate temelje
ljudskoga roda, temelje Homo habilisa koji je prenosio znanje
korisno za preživljavanje?! Ne grizite ruku koja vas hrani i koja
osposobljava buduće stanovnike ovoga planeta da učine nešto što
je korisno, nešto što ih zanima i veseli, nešto što daje značenje
njihovom životu i zbog čega će biti upamćeni. Ljudski rod je u
beskrajnoj potrazi za odgovorom na pitanje smisla našeg života,
hoćemo li napredovati ako stalno budemo generacijski zaboravljali
naučeno, želimo li se vratiti u prošlost?!
Ja, kao učenik prvog razreda srednje škole u potpunosti
podržavam ovaj štrajk, počnimo od korijenja ljudi! Lako ćemo
poslije s plodovima.
T. E.”
Ispod ove objave u grupi, mnoštvo roditelja i nastavnika ostalo
je zatečeno njegovim riječima te su zaključili da je to ponos
našeg društva, piše
Dnevno.hr