LUCIJA PINTARIĆ Oduvijek se vidjela u poljoprivredi: ‘Voljeti zemlju je kao voljeti čovjeka’

Nagrađena je na prijedlog Gospodarske škole Čakovec kao najbolja učenica završnih razreda. Nagrada koja ju obvezuje i svrstava u plejadu međimurskih genijalaca

Ne zna se tko je bio ponosniji na dodjeli nagrade Rotary kluba Čakovec, ona, njezin razrednik Zvonimir Siladi, prof. ili njezina obiteljska pratnja. Lucijine oči caklile su od sreće i ponosa…

Za sebe i svoju obitelj će reći: – Živim u obiteljskoj kući u Nedelišću s roditeljima i  sestrom. Djetinjstvo pamtim po lijepim danima koje sam provela sa prabakom Jelenom i njezinim šogorom Franjom. Osnovnu školu sam završila u Nedelišću i te dane pamtim po svojoj vrckavosti, sklopljenim prijateljstvima. Najljepšim razdobljem smatram srednjoškolsko razdoblje, upala sam u jedan skladan i osebujan razred u kojem se svi slažemo, družimo se i međusobno si pomažemo, a povrh svega imamo i super razrednika kojeg ćemo vjerujem svi pamtiti.

Profesori su nam htjeli približiti znanost naše struke i mislim da su u tome poprilično uspjeli. Ne bi ništa prošlo bez smijeha, učenja, plakanja, druženja, a naravno i pokojeg nestašluka. Što me dalje očekuje ne znam, spremna sam na sve životne izazove, sada trenutno mi najviše briga stvara matura. Što se upisa na fakultet tiče, vidjet ćemo što budućnost nosi. Budući da sam upisala smjer poljoprivredni tehničar logično bi bilo da zaplivam agronomskim vodama, no to je još uvijek sve neizvjesno – tako je započeo razgovor s djevojkom koja je prije četiri mjeseca postala punoljetna.

Premda je rekla da je pomalo vrckasta, ozbiljnost našeg susreta i razgovora ‘nametnula’ nam je jednu drugu Luciju. Za sebe će reći kako je društvena, odgovorna i ustrajna osoba, spremna pomoći, ali i spremna na svakodnevne izazove koje život pred nju stavlja.

A kao učenica?

– U nekim stvarima pokušavam biti perfekcionistica, iako volim organiziranost i da sve ide kako isplaniram, u stvarnom životu to nije tako, pokušavaš održati red redovitog učenja, no često zbog obaveza, školskih ili osobnih, prisiljen si na učenje u zadnji čas, pogotovo kada je na pomolu neki važan ispit.

Tko i kako je utjecao na izbor upravo završene škole?

Ovdje će ona odlučno: – Na izbor završene škole nitko nije utjecao, bila je to isključivo moja odluka, postati poljoprivredna tehničarka.

Zbog čega?

– Kada me ljudi pitaju zašto upravo taj smjer, moj odgovor je uvijek – jer volim zemlju i životinje, iako to zvuči pomalo banalno. Kada tek ulazimo u srednju školu ni sami ne znamo što želimo, odabirom škole određujem kako ćemo kreirati daljnji život, stoga odabir smatram veoma bitnim. Voljeti zemlju je kao voljeti čovjeka, treba pažnje truda, ljubavi, a plodovi koji na toj zemlji nastaju znak su cjelogodišnjeg rada, a na kraju krajeva ti proizvodi omogućuju nam da smo konkurentni na tržištu – odgovora promišljajući.

Kako je teklo srednjoškolsko obrazovanje? Što te je posebno dojmilo, gdje si ostala razočarana?

– Teklo je u najboljem mogućem smjeru. Profesori su odradili lavovski posao, prenijeli su nam čari naše struke, znanje koje će nam pomoći da smo dovoljno konkurentni, osobito ako ćemo se nastaviti baviti poljoprivrednom djelatnošću. Najviše ću pamtiti sudjelovanje na različitim projektima u Sloveniji, Grčkoj, Španjolskoj. Osim što sam vidjela ljepote svih tih zemalja, imala sam priliku učiti o radu s orhidejama, učila sam o radu u mljekari, a imala sam priliku vidjeti kako funkcionira rad u vinariji. Sve je to bilo jedno divno iskustvo, srednjoškolsko obrazovanje pamtit ću samo po dobrim stvarima, nema nikakvih razočarenja, ali ni žaljena ni za čim – kaže odlučno i ponosno.

Što lijepo nosiš iz škole?

– U njoj sam se najviše posvetila školskim obavezama. Posebno ću pamtiti odrađivanje školske prakse, osim što smo radili, učili, imali smo vremena za različite nestašluke stoga će mi ta zajednička druženja ispunjena radom i zafrkancijom zauvijek biti dio lijepih sjećanja. Smatram da znanje koje smo dobili u srednjoj školi bit će meni i prijateljima iz škole savršena podloga za daljnje usavršavanje i učenje, a oni koji se odluče za rad u vlastitom obiteljskom gospodarstvu, sigurna sam da će biti veoma uspješni – kaže zadovoljno.

Jesi li stekla dovoljno znanja za nastavak školovanja?

– Što se učenja tiče, to je uvijek variralo, nekada je bilo potrebno više, a nekad manje vremena, ovisno o predmetima. Dobra stvar u svemu tome je što nije bilo potrebno “štrebanje” već povezivanje gradiva s praksom što nam je puno olakšavalo učenje – pojasnila je.

Čemu si se u školi posebno posvetila i zbog čega?

Razmišljajući zrelo dodaje: – Budući da sam se pronašla u svom zanimanju, vidim svjetlu budućnost u svemu tome. Žalosti me pomalo što ljudi podcjenjuju poljoprivrednike, nadalje sve je manje zainteresirane djece za gospodarstvo  pa bih voljela da se te neke stvari promjene, a naravno da i ja ostavim neki trag. Mislim da moramo poraditi na tome da se poljoprivredni proizvodi što manje uvoze, bolje je da podupiremo domaće proizvođače, tako da kupujemo domaće proizvode, a naravno i da poradimo na izvozu kvalitetnih proizvoda tako da budemo prepoznatljivi i drugdje u svijetu i u tom pravcu su išla moja razmišljanja, odnosno samostalni usmeni i pismeni radovi.

Je li ti stečeno znanje dostatno za eventualni posao ili nastavak školovanja?

– Kao poljoprivredni tehničar mogla bih raditi u poljoprivrednoj ljekarni, prodajući zaštitna sredstva ili radeći na različitim obiteljskim gospodarstvima, budući da sam kroz praksu na projektima imala priliku raditi na različitim mjestima, mislim da bih se snašla i na drugim poslovima tako da postoji širok spektar mogućnosti.

Ipak, odabrala si nastavak školovanja na Agronomskom fakultetu?

– U slučaju da uspijem u naumu upisa na fakultet, gdje se vidim, i za pet godina završim školovanje, još ne znam gdje ću i kako!? To će vrijeme pokazati. Voljela bih pokrenuti vlastito obiteljsko gospodarstvo, a vezano uz to bih voljela da se uvedu neke značajne promjene koje će omogućiti svijetlu budućnost u našem gospodarstvu.

Što ti znači nagrada Rotary kluba Čakovec?

S ponosom će reći: – Nagrada Rotory kluba Čakovec za mene ima posebnu vrijednost, prepoznat je trud, zalaganje, a naravno u neku ruku predstavlja motivaciju za daljnje usavršavanje i učenje. Zahvaljujem se ovim putem članovima Rotary kluba koji svake godine dodjeljuju nagradu za izvrsnost. Zahvaljujem se i profesorima, posebice razredniku Zvonimiru Siladiju, ravnatelju Gospodarske škole te svim ostalim djelatnicima škole koji su nas podržali u protekle četiri godine!

Poruka mladima koji dolaze iza tebe?

– Da se bore i ne posustaju od svojih snova! Trud se uvijek isplati, svaki pad ojačava nas kao osobe, a također nam pomaže da nadvladamo sve prepreke u životu. Stoga živite život punim plućima!

Ima li ljepše poruke? No, ima i poruku za svoje kolege…

– Za sve one koji žele upisati poljoprivredni smjer, samo da vam kažem, nećete pogriješiti učinite li to! – rekla je.

Profesor Zvonimir Siladi: Priča o mojoj Luciji

– Lucija Pintarić upisana je u Gospodarsku školu Čakovec šk. godine 2015./16. u četverogodišnji smjer “poljoprivredni tehničar – opći”. Rodom iz Nedelišća, rasla je kao mlađa od dviju sestara roditelja zaposlenih u obućarskoj industriji. Tijekom sva četiri razreda postizala je odličan uspjeh i uzorno vladanje. Prema impresijama razrednika kao da je upisana prošli tjedan, a sada, valjda nekom administrativnom greškom, već odlazi iz škole – rekao je na početku njezin razrednik, a potom nastavio: – Učenicu kao što je Lucija nemoguće je ne uočiti – učenje, praksa, dodatna zaduženja, natjecanja; tko će iz razreda preuzeti… njoj ništa nije problem, kao da je najnormalnija stvar da ona preuzima odgovornost i brigu oko sakupljanja, organizacije, informiranja jer razumije da ostali možda nemaju toliko vremena ni volje.

Od prvog razreda se uključila u Erasmus projekte, uskočivši na mjesto učenice kojoj je doslovno dan prije odlaska na mobilnost nešto iskrsnulo – kaže s ushićenjem i ponosom, a potom se prisjeća: – Njene dvije nezgode s biciklom u prometu, bliski susreti s automobilom i kamionom u razredu su bili nepresušna tema humora, a upravo se Lucija najviše smijala iz svake dosjetke koja je veličala njene vozačke sposobnosti.

Njezine bilježnice posuđivane su frekventnije od bilo koje knjige iz školske knjižnice, a u Lucijina redovna zaduženja spadala je i izrada dobrog dijela domaćih zadaća, prezentacija i seminarskih radova ostalih kolega. Iako pjesma tvrdi “Ljubav se ne trži…” pretpostavljam da je njena spremnost i razumijevanje za kolege u nevolji jedan od značajnijih krivaca zašto je Lucija bila omiljena u razredu.

Skromnost, iskrenost, radišnost, optimizam… lako je biti predavač ili razrednik takvom učeniku, samo je malo teže nakon toga vratiti se u našu prosječnost i grubu stvarnost, nastaviti borbu sa svima onima koji “baš ovaj put nisu stigli…” – riječi su razrednika koji je dodao kako će Lucijina ‘sjena’ još godinama biti u njegovim mislima, uspomenama…

Za izbor struke je rekao kako od prvog trena za Luciju nije bio slučajan – upravo se kroz obavljanje prakse moglo razaznati da postoji interes, volja i ljubav prema biljkama i njihovom uzgoju. Nastavak tog puta na poljoprivrednom fakultetu biti će još uspješniji i zanimljiviji, a Lucija zna da će je njena struka i posao pričekati tamo gdje je najsretnija – u njenom rodnom kraju…