U ovom sramnom moralno - ćudorednom napuštanju kazališta djeca su samo dobila negativne primjere kako se zapravo ne bi smjeli ponašati. A to nije misija prosvjetara. Svoj ego i svoje stavove, a pogotovo svjetonazore, na poslu moramo ipak ostaviti po strani.
U posljednjih desetak dana javnost je razdrmalo nekoliko
pojedinačnih istupa. Čak su na centralnim dnevnicima neki istupi
bili i spomenuti. Što znači da su stvarno bili bizarni. Na
žalost, u dva incidenta su se u glavnim ulogama našle
prosvjetarke.
Svi van iz kazališta!
Prvi istup, da ga baš ne nazovemo skandal, dogodio se na jednoj
kazališnoj predstavi. Naime, kazališna predstava (ne)dvosmislenog
naziva (sistem ‘pametnom dosta’ čim vidi naslov) Petak (za)metak
naprasno je prekinuta povrijeđenim moralnim osjećajima jedne
kolegice.
Kolegica je našla da je predstava nemoralna i da nije za oči
tinejdžera (učenika od petnaestak godina) pa je usred predstave
izvela stotinjak učenika van iz kazališta.
Nije kolegicu bilo briga što su djeca platila kartu, nije ju bilo
briga što su djeca možda i željela gledati predstavu, ona je u
svom izljevu ćudoređa naredila strateško povlačenje na
zaprepaštenje zabezeknutih glumaca.
Je li kolegica imala pravo na takav postupak? Osobno nisam
gledala predstavu da mogu o njoj suditi, ali navodno je
kolegica imala priliku ići vidjeti predstavu prije. Da se je
kolegica pripremila i pogledala predstavu sama, prije negoli je
povela djecu, možda bi na vrijeme donijela ocjenu da predstava
nije primjerena osjetljivim dječjim očima i ušima i ne bi uopće
vodila djecu.
Dakle to je prvi propust kolegice, nije se pripremila.
Drugi propust kolegice je naprasno izvođenje učenika iz kazališta
čime ih je naučila nekulturi, jer zaista nije kulturno izlaziti
iz kazališta za vrijeme predstave. Trebala je ostati do kraja, a
zatim o spornim dijelovima za koje je smatrala da su neprimjereni
razgovarati kritički s učenicima. To je građanski odgoj.
Ne možeš djeci nešto zabraniti bez da im objasniš zašto si im to
zabranio. Nisu petnaestogodišnjaci tuke pa da ne razumiju.
Ukoliko je predstava vrijeđala moralne osjećaje kolegice, mogla
je žmiriti. Ili izaći, ali sama.
Hoće li kolegica zabraniti učenicima gledanje reklame na
televiziji za mobitele gdje se aludira na pozu 69? Kao da djeca
ne znaju o kakvom 69 se radi. Znaju oni više nego bismo si mi
mogli i zamisliti. I zato je teško za povjerovati da su djeca na
predstavi vidjela ili čula nešto što već nisu znali.
U ovom sramnom moralno – ćudorednom napuštanju kazališta djeca su
samo dobila negativne primjere kako se zapravo ne bi smjeli
ponašati. A to nije misija prosvjetara. Svoj ego i svoje stavove,
a pogotovo svjetonazore, na poslu moramo ipak ostaviti po strani.
Kako biti prijavljen Etičkom povjerenstvu
Svi učenici osmih razreda u Lijepoj našoj tijekom osmog razreda
posjećuju Vukovar kako bi se na licu mjesta upoznali s ratnim
zbivanjima u tom gradu, sa stradanjem grada heroja, kako bi odali
počast žrtvama Vukovara. I to je u redu i to je korektno i tako
treba i biti. No, kamo idu osmaši iz Vukovara? Nikamo. Oni su za
takav trodnevni izlet zakinuti.
Vukovarska djeca nemaju kamo otići, niti ih tko kamo zove. I onda
se našla jedna profesorica koja je željela ispraviti tu nepravdu
i u javnom istupu pozvala je mlade Vukovarce da posjete Split,
zamolila je, odnosno pozvala župana da organizira autobuse i to
je bilo to. Sav njezin ‘grijeh’ stane u jednu rečenicu.
Župan je reagirao ljudski i osigurao autobuse, čak je i nazvao
kolegicu da joj javi lijepu vijest. I dok je kolegica nastavila s
organizacijom posjeta malih Vukovaraca Splitu, ravnateljica ju je
prijavila Etičkom povjerenstvu ‘zbog istupa u medijima’, a
povjerenstvo je potom dalo ravnateljici zeleno svjetlo da postupi
po ovlastima.
Te ovlasti u prijevodu znače da kolegica može dobiti opomenu pred
otkaz.
Što to sve znači? Da prosvjetari ne smiju usta otvoriti bez
dozvole ravnatelja? Vjerovali ili ne, neki ravnatelji idu čak
toliko daleko da kažu učiteljima svoje škole da je njihov posao
‘poziv’, da su prosvjetni radnici od 0 -24 sata, da se sve riječi
i djela izrečena ili provedena tijekom dana mogu odraziti na
renome škole.
Znači li to da prosvjetari ne mogu i ne smiju imati privatan
život? Hoće li se zaista nečiji minjak i piva u subotu uvečer
odraziti na renome škole, ono: ‘jao vidi je, učiteljica pa u
minici pije pivo u kafiću’. Hiiii, o užasa!?! I Šenoina
Branka je imala više slobode.
Vratimo se na kolegičin slučaj. Što se je dogodilo zapravo?
Kolegica je pokrenula hvalevrijednu inicijativu, preuzela je
organizaciju u svoje ruke, kontaktirala je odgovorne osobe, ali
jao, obišla je svoju ravnateljicu.
Nije joj se klanjala i moljakala je išta, već ju je samo
obavijestila o tome što je pokrenula. Ravnateljici su od
ljubomore popucale kapilare u očima i iz čiste zlobe je prijavila
kolegicu.
Kako i inače Povjerenik za dostojanstvo radnika i Etičko
povjerenstvo služe svrsi samo na papiru, odnosno nemaju se kuraža
suprotstaviti ravnateljima, naravno da je ravnateljica dobila
zeleno svjetlo da izvrši progon nad kolegicom.
Nestrpljivo čekamo rasplet ove nebuloze i držimo palčeve kolegici
da izvojeva pobjedu nad povrijeđenim egom njezine ravnateljice.
Kad ti ubojica priča
Treći bizaran slučaj (još) nije dospio do centralnih dnevnika, a
trebao bi. Naime, vjeroučitelj jedne zagrebačke škole za
vrijeme redovne nastave odveo je djecu na predavanje lika koji je
u zatvoru odležao zbog ubojstva vlastitog kuma, a također je
optužen da je sudjelovao u izvlačenju tridesetak milijuna kuna iz
HZZO-a.
Lik je u četiri i pol godine koliko je odslužio za ubojstvo (više
zatvora dobiješ za prodavanje luka i salate bez fiskalne blagajne
op. a.) , u zatvoru ‘pronašao Boga’ pa eto, djeci o tome
svjedoči.
Dakle, kazališna predstava ne može, ali predavanje ubojice može.
O tempora o mores.