Kao i u svakoj drugoj profesiji, i među učiteljima ga ima raznih. Nitko ne može staviti ruku u vatru da ne postoji učitelj(ica) koja ne tuče djecu u današnje vrijeme. No, poznavajući koliko su današnji roditelji osjetljivi, teško je za povjerovati da bi ista udarila djecu više od jednom...
Prvo ću se malo praviti važna
Vodila sam moju dječicu u Zagreb na terensku nastavu. Četvrti
razred. Nakon pet dana koje smo zajedno proveli prije mjesec dana
na srednjem Jadranu u Školi u prirodi, znala sam da s njima neće
biti apsolutno nikakvih problema, jer, kao što sam se već
hvalila: imam najbolje učenike na svijetu.
I naravno, nije bilo problema. Moji učenici znaju hodati u redu,
znaju da se po ulici ne dere i ne nagurava, znaju biti pristojni,
znaju se ponašati. Na wc traže samo kad zaista trebaju i samo na
mjestima gdje i sami vide da bi mogao postojati wc, ne pada
im na pamet nasred Ilice zacviliti da moraju na wc.
Moji učenici pozorno slušaju vodiča i sve što on priča, mirni su
i pristojni u muzeju i slušaju kustosa. I pamte. Imam najbolji
razred na svijetu. To ja znam. Ali, ipak, lijepo je i kad ti
netko drugi to kaže. Pa mi je tako naš vozač začinio hvalisanje.
Naime, kad su moji učenici u redu i bez naguravanja po ne znam
koji put ušli u autobus, rekao mi je da imam divnu, pristojnu i
poslušnu djecu. Skromno sam odgovorila: ‘znam’.
Budući da ja to sve znam, znam kakvu djecu u razredu imam, znam
kako su mi učenici sposobni, pristojni i poslušni, nemam potrebu
objavljivati po fejsari njihove likovne radove, a još manje
slikati i objavljivati naše aktivnosti. Osim toga, GDPR!
Helooouuu. Radimo mi svašta, bavimo se raznim aktivnostima,
šetamo se i skitamo, ali objavljivati na dnevnoj ili tjednoj bazi
njihove radove čini mi se pretjeranim.
Kao da bih se nekome morala dokazivati da radim… ili da imam
izvrsne učenike. Ne moram ja nikome išta dokazivati. Sve se
pokazuje samo. Tamo gdje treba. I kad treba.
A sad dosta hvalisanja najboljom djecom, najboljim učenicima na
svijetu, vratimo se s oblaka samohvale u realu.
Tuku li učitelji djecu?
I nakon svojeg tako dobrog razreda, vrativši se iz škole kući,
pročitam u novinama i čitam po raznim portalima bombastične
naslove o tome kako su, ne jedna, već dvije učiteljice tukle
djecu u tamo jednom gradiću u tamo jednoj školi i očima ne
vjerujem.
Jednostavno ne mogu vjerovati da netko u dvadeset prvom stoljeću
pribjegava nasilju ma iz kojih razloga, jer razlog za nasilje ne
postoji, nema opravdanja za nasilje.
‘U nekim člancima se samo navodi da je “podignuta optužnica
protiv učiteljice jer je tukla djecu’. Kako? Čime? Kada? Koliko?
U drugim se člancima ide u detalje pa tako učiteljica postaje
vjeroučiteljica (kao da je bitno što učitelj koji navodno tuče
djecu predaje) koja je cijelo jedno polugodište tukla djecu.
Pa ako je cijelo polugodište tukla djecu zašto je bilo potrebno
deset mjeseci da ta priča ispliva na površinu? Nešto tu ne drži
vodu. Zatim odjednom osvane u priči i druga učiteljica iz iste
škole koja je navodno psihički i tjelesno maltretirala
učenike.
Podmeće li to netko nekome? Ili su novinari željni senzacija, jer
oko takvih naslova se uvijek digne puno prašine?
Istina ili laž?
Kao i u svakoj drugoj profesiji, i među učiteljima ga ima raznih.
Nitko ne može staviti ruku u vatru da ne postoji učitelj(ica)
koja ne tuče djecu u današnje vrijeme. No, poznavajući koliko su
današnji roditelji osjetljivi, teško je za povjerovati da bi ista
udarila djecu više od jednom.
Međutim, poznavajući i bujnu maštu današnjih roditelja, lako je
moguće da neku učiteljicu (učitelja) optuže za zlostavljanje,
vrijeđanje, maltretiranje učenika iz ničega. Djeca se znaju
igrati pokvarenog telefona pa kod kuće iskrive riječi koje čuju u
školi i u tren oka nastane vrijeđanje ili zlostavljanje. Ukoliko
se na to još doda što je rekao kod kuće i Štefekov mali, pa
Jožina curica, složi se priča samo takva, momentalno državna
pravobraniteljica ima pune ruke posla.
U zlostavljanje se trpa svašta. Tako je ‘zlostavljanje učenika’
ukoliko mu u bilježnicu napišete ‘Neuredno! Piši
urednije!’. Tim rečenicama vrijeđate krhku dječju psihu.
Zlostavljanje je i ukoliko nekom učeniku napišete opasku ‘Što je
ovo? Drugačije smo se dogovorili!’. I time ste povrijedili jadno
dijete. Ima još tih primjera zlostavljanja. Viđeno. Provjereno.
Kategorizacije zlostavljanja, mislim.
I sarkazam u razredu, i neke šale mogu se shvatiti kao
zlostavljanje jer djeca kao ne razumiju sarkazam i ne razumiju
šale pa sve shvaćaju ozbiljno. Ozbiljno shvaćaju i učiteljsku
prijetnju izrečenu u šali ‘Bacit ću te kroz prozor.’ (iako se
prozor recimo ne da otvoriti, što i dijete zna).
Kao zlostavljanje u ovim navedenim tekstovima je navedeno da je
učiteljica znala udariti dijete bilježnicom po glavi. Kako? Iz
sve snage i živčano, bilježnicom s debelim koricama ili tankom
pisankom, lagano, čisto ga samo dotaknuvši? Iz dječjih usta ta
bilježnica može narasti u letvu, a udarac u nokaut Krokapa.
Vaga
Pa kad tako stavimo stvari na vagu, teško je koja će strana vage
prevagnuti. Tvrdnja da su učiteljice zlostavljale i tukle djecu
ili tvrdnja da je sve prenapuhano, u veseloj i vječnoj hajki,
omiljenom sportu ‘udri po prosvjeti’. Ono što se zaista događalo
u razredu ostaje samo između ta četiri zida.
No, odavno je poznato da riječ učitelja manje vrijedi od riječi
učenika. A još manje od riječi roditelja. Zato je malo teško
povjerovati u to ‘konstantno zlostavljanje’ djece tijekom
polugodišta. Ukoliko je priča o zlostavljanju istinita, sva
sramota ide na dušu navedenih učiteljica. I zaslužuju i otkaz i
kaznu. Ukoliko je priča napuhana… ah nikome ništa, tresti će se i
dalje brda, a učiteljice će dobiti terapiju. Za pretrpljene
duševne boli.
Razgovor kod pedagoga
On je napravio glupost. Poslan je na razgovor pedagogu. Pedagog
drži bukvicu i upita malca što namjerava sa svojim životom s
takvim ponašanjem. A mali mrtav hladan odgovara: ‘Ja ću se
zaposliti kao tokar i imati 7000 kn plaće.’ (u selu u kojem se
događa radnja priče nalazi se uspješna firma gdje su tokari dobro
plaćeni). Pa nastavlja: ‘A kolika je vaša plaća?’
Pametnom dosta.