Poštovanje se ne stječe nasiljem. Poštovanje se stječe položajem u društvu i odnosom društva. Dok god svekoliko društvo za prosvjetare kaže da su neradnici s tri mjeseca godišnjeg i lijepim plaćama, do tada će nas djeca tuči i vrijeđati...
Definitivno bi napokon trebalo osnovati neko društvo za zaštitu
učitelja, ili barem neki žuti, narančasti telefon kome bi
se zlostavljani učitelji mogli obratiti. Jer, učitelje danas
zlostavlja tko i kako stigne.
Udri gdje stigneš sine
Najnovije zlostavljanje je bilo u jednoj srednjoj školi kada je
učenik nogom udario profesora vjeronauka. (To što je profesor baš
vjeronauka je zapravo totalno nebitno, nije poanta u tome što lik
predaje.) Digla se velika prašina, ali u cijeloj prašini sve što
se dogodilo bilo je to da je učenik isključen iz škole. Svašta se
po portalima na internetu moglo pročitati.
Čak je bilo komentara da je profesor vjerojatno svojim ponašanjem
i zaslužio da ga dijete udari (heloooouuuu!?!). Jedan komentar
kaže da ne vjeruje da je dijete udarilo profesora bez ikakvog
povoda. Ma jel’?! Pa zar će neki, bilo koji povod opravdavati
nasrtaj balavca na odraslu osobu, još k tome na nekoga tko bi
trebao biti kao neki autoritet? Kažem “kao neki” jer su učitelji
i profesori, zahvaljujući društvu i klimi u društvu, odavno
prestali biti ikakav autoritet ikome.
Simpa je i to da piše kako je incidentu prethodio razgovor
učenika kod psihologa. Osim što je udario profesora, klinac ga je
i verbalno izvrijeđao i odrecitirao hrpu neprimjerenih verbalnih
izjava. U moru svakojakih komentara nađe se i poneki realan. Pa
tako jedan komentar na jednom od portala zaslužuje pažnju: ‘Nije
važno o kojem se predmetu radi, činjenica je da dio roditelja uči
svoju djecu da nastavnici ne vrijede ništa i ne zaslužuju
poštovanje. Kako ih odgajaju tako će im se i vratiti.’. Odavno
svi znamo da svako ponašanje djeteta dolazi iz roditeljskog doma.
A da je bilo obrnuto?
Što bi se dogodilo da je učitelj udario učenika? Uf. Na noge bi
se digli: plavi telefon, pravobraniteljica za djecu, roditelji,
ravnatelj, pedagoška služba od psihologa do pedagoga, svekolika
javnost. Profesora bi pohodile kojekakve inspekcije, dobio bi
opomenu pred otkaz, ako ne i otkaz, osudila bi ga kompletna
javnost.
Ne zagovaram nasilje i apsolutno sam protiv bilo kakvog oblika
nasilja. No, sjetimo se samo četrdesetak godina unatrag i škole
tada. Sjećam se kako je jedna od učiteljica u mojem razredu
postrojila zločeste učenike (čija su tadašnja ‘nedjela’ bila
kamilica prema ovome što dječica sada rade) ispred ploče, svi su
morali ispružiti ruke, skupiti prste i tankim štapom bi dobili
‘packe’ po prstima. Za lakša zlodjela slijedilo je natezanje
kosice iznad uha.
Šamar je bio redovan kao ‘dobar dan’. Pogotovo ako bi profesor
uhvatio kojeg učenika da puši u školskom wc-u. Nije tada
bilo odlazaka psihologu. Bilo je odlazaka u kabinet
nastavnika. Što se je tamo događalo samo nebo zna, jer
nitko nikada o tome nije pričao. Ali, ‘kabinet’ je bio
strah i trepet kad bi se pitalo: ‘hoćeš li prestati ili idemo u
kabinet?’.
Osim toga, kad bi se nešto dogodilo u školi, učenik bi dobio i
kod kuće porciju, roditelji su bili ‘na strani’ nastavnika, a
danas? Danas nije učenik kriv kad dobije jedinicu, kriv je
nastavnik. Ne deru se više na djecu već psuju učitelje.
Roditelji. I djeca.
Stvara li nasilje poštovanje?
Prije četrdesetak godina učenici su se bojali nastavnika, a danas
se nastavnici boje učenika. I njihovih roditelja. Prije
četrdesetak godina postojalo je barem nekakvo poštovanje prema
nastavnicima, danas nema ni ‘P’ od ikakvog poštovanja. Ni od
strane učenika, a niti od njihovih roditelja.
Da se ponovim: ne zagovaram ja tjelesno kažnjavanje, samo iznosim
činjenice. Smatram da je onaj lik s komentarom da roditelji uče
djecu da ne poštuju nastavnike apsolutno u pravu. Poštovanje se
ne stječe nasiljem. Poštovanje se stječe položajem u društvu i
odnosom društva. Dok god svekoliko društvo za prosvjetare kaže da
su neradnici s tri mjeseca godišnjeg i lijepim plaćama, do tada
će nas djeca tuči i vrijeđati. I točka.
Prekvalifikacija
Slici prosvjetara kao hrpe neradnika koji su niš’ koristi
pridonose i nespretne izjave političara i njihov odnos prema
prosvjeti. Javnost je u zadnje vrijeme uzburkala nespretna i
nesretna izjava jednog političara kako bi se nastavnici
povijesti, ako budu višak, trebali prekvalificirati u nastavnike
informatike, koji su, eto, manjak. Mislim stvarno. Koliko moraš
biti ograničen pa da takvo što izjaviš? Ekvivalent toj izjavi
bila bi izjava da se veterinar prekvalificira u kirurga. A može
se i mesar prekvalificirati u kirurga, slično je, obojica režu.
Ili nije?
Lik koji može takvo što izjaviti definitivno nema pojma o
prosvjeti, a još je manje cijeni ako mu je ‘sve to isto’,
predavao ti matematiku ili likovni. Ono, pa pedagošku grupu
predmeta su svi završili. A djeca ionako ne trebaju puno znati.
Što manje znaju, bolji će glasači biti.
OK, političar se kasnije ispričao, ali sumnjam da je shvatio što
je prvobitno rekao. Za to vrijeme su prosvjetari iz zezancije
maštali o tome u što bi se prekvalificirali. Većina ih je
napisala: u političare.
Škola kao šoping centar
U učionice nam upadaju kojekakvi likovi s kojekakvim vježbenicama
i polunastavnim dodatnim materijalima i priborom, ometaju nam
nastavu i pokušavaju djeci uvaliti razne vježbenice i radne
bilježnice sumnjive kvalitete.
Lak način zarade. Napali klince za nešto, obećaj im neki poklon
‘made in china’ ako kupe vježbenicu i lova kapa. Ma što kapa,
pljušti.
Dio ravnatelja ne dozvoljava nahodavanje po učionicama i prodaju
po školi. Većina učitelja ne pušta u učionice nasrtljive
trgovačke putnike. Dio onih koji ipak puste dosadnjakoviće u
učionicu nakon njihova odlaska pokupi listiće za kupovinu od
djece. Ali, nađe se ipak i onih koji kupe pa tako ti trgovački
putnici ipak nešto i zarade u školama.
Trebalo bi zakonom zabraniti ulazak tih prodavača i u
škole, ali i u učionice. Ovako sve pada na leđa ravnatelja i
nastavnika da se izbore s naivnom dječicom i nasrtljivim
trgovačkim putnicima.