Djeca su najsretnija kad bleje u igrice na pametnom telefonu ili nekom drugom tehničkom pomagalu, a te igrice su uglavnom takve da se kojekakvim mačevima i oružjima odsijecaju ruke, noge, glave…
Već sam pisala o tome kako su nekad popularne dječje igre davno
zaboravljene. Pisala sam i kako djeca ne vole čitati knjige.
Pisala sam i o tome kako se današnja djeca ne druže vani već samo
viritualno. O svemu tome sam u ove tri godine kolumne pisala. Pa
o čemu ću sad opet lamentirati na temu dječje dosade. Ima
materijala uvijek. Nepresušno vrelo.
Reklama
Od nedavno se na radiju vrti reklama u kojoj dječji glasić cvili
mami da ne želi ići k djedu i baki preko praznika jer ‘što će
tamo raditi?’ misleći pri tom kako kod babe i dede nema
interneta. Užas! Jadno dijete. Još ako su baka i djed negdje na
selu, internetu, WI-FI ju ni traga.
A mama iz reklame, umjesto da mu kaže da će se igrati na livadi,
da će se valjati u sijenu, da će skupljati kamenčiće i školjkice
na plaži, kaže da će joj slati MMS-ove i da će se igrati na
tabletu ili čemu već (ne slušam prepozorno reklame, probave
radi). I onda slijedi reklama za tu i tu mobilnu opciju koja ima
toliko i toliko besplatnih ili maloplatnih GB i dijete, koje
vrišti da živimo u 21. stoljeću i da nitko više ne šalje MMS ove,
može dobiti tu tarifu da kao sav normalan svijet mami šalje fotke
preko messengera, whatsappa ili većtamonečega.
Koja je poruka te reklame? Ide dijete babi i dedi na selo i mora
biti suvremeno opremljeno WI-FI jem, tabletom, računalom,
pametnim telefonom, jeftinim tarifama, jer živimo u 21. stoljeću
i ako svega toga nema dijete neće imati što raditi. Prestrašno.
Tko je tu lud?
Ovi koji nude te tarife i koji rade reklame definitivno nisu
ludi. Jako dobro znaju gdje im je tržište: u dječjim ručicama i
suznim očicama. A kad dijete zacvili roditelj skače kao oparen. I
kad čuju tu reklamu, roditelji se zaista pitaju ‘Jao, što će moje
dijete raditi na selu?’ (selo je samo figurativno uzeto, ne žive
sve bake i djedovi na selu). Usput zaboravljaju na to što su sami
radili kad su živjeli u tom istom selu i bili dijete istih
godina. Teeeško da su imali WI FI, Internet i besplatne tarife.
Još manje su se igrali na tabletima i pametnim telefonima.
I umjesto da se djetetu objasni što sve može raditi BEZ
tehnikalija, zabrinuti roditelj trči i uzima tu tarifu… ili
pametan telefon… ili već neku tehnički prikladnu igračku za svoje
zlato.
Što na kraju priče dobivamo? Dobivamo dijete koje sunčane dane
provodi buljeći u igricu na mobitelu, igricu na tabletu ili
surfanje na internetu. Mami šalje fotke bakinih ručkova i na
kraju ljeta sliči na vampira jer sunca ne vidi cijelo ljeto.
Vrati se kući snježno bijele puti totalno zaštićen od UV sunčevih
zraka. Ne treba djetetu nikakav zaštitni faktor ako ima pametni
telefon.
Što da se radi?
Kako bi se dječicu odlijepilo od pametnih telefona i tableta
(koje su im, da ne bi bilo zabune) u ruke stavili sami roditelji,
bilo bi dobro odrediti jasna pravila za korištenje istih.
Primjerice, ne možeš gledati TV, igrati igrice, koristiti
računalo / tablet / pametni telefon ako: nisi pospremio krevet i
doručkovao, odjenuo se i oprao zube, počešljao se. Čudno zvuči,
ali fakat ima djece koja hvataju pametni telefon čim otvore oči.
Nadalje, trebalo bi uvesti pravilo da dijete treba barem pola
sata čitati, pola sata nešto pisati ili crtati, pospremiti sobu,
pomoći nešto roditeljima (ili baki i djedu ako kod njih provodi
praznike), igrati se vani minimalno dva sata. Pa tek kad sve to
obavi eventualno može gledati TV, igrati igrice, koristiti
računalo / tablet / pametni telefon.
Nema šanse
Lakše reći nego ostvariti. Jer, na svaku zapovijed, suzica
zaiskri u oku djeteta i roditelj popušta. O bakama i djedovima
nećemo, znanstveno je dokazano da oni kvare djecu svojim
popuštanjem.
Dobro je dok zaiskri suzica. Znači da je dijete percipiralo što
mu je roditelj rekao. Ignoriranje roditeljskih zahtijeva je drugi
padež. Roditelj kaže ‘pospremi sobu’, a reakcija izostane. Dijete
bulji u pametni telefon i dalje. Nakon četvrtog ili petog
‘pospremi sobu’ eventualno se dobije odgovor ‘ne mogu sad, baš
sam na teškom levelu’.
U što nam se djeca pretvaraju?
Zašto rijetko kojem djetetu padne na pamet igrati se kamenčićima
na plaži? Zašto je teško trčati po livadi ili se valjati u travi?
Tko je zabranio igru lovice? Skrivača? Lopova i žandara? Zašto se
ne može na plažu bez pola tone plastičnih igračaka ili rekvizita
na napuhavanje? Plaže su preplavili ždralovi, pijetlovi, nojevi i
ostala stvorenja iz faune. Lego kockice su pale u zaborav. U
pijesku se još samo igraju mačke kad trebaju obaviti nuždu.
Djeca su najsretnija kad bleje u igrice na pametnom telefonu ili
nekom drugom tehničkom pomagalu, a te igrice su uglavnom takve da
se kojekakvim mačevima i oružjima odsijecaju ruke, noge, glave…
Djeca uče kako biti nasilnici. Zato i ne čudi kad ih se u
rijetkim trenutcima bez igrica može čuti kako ispuštaju
neartikulirane zvukove, urlike, deru se bez veze i potrebe. Pa to
su naučili na igrici.
Gledah lani na plaži jednog dječaka od kojih 8, 9 godina.
Uzeo je luftić i umjesto da plovi njime po moru udarao ga je svom
snagom sa svih strana uz urlikanje agggrh, aaaaaa, eeeeeeeee,
grrrrrrrrrrrr, iiiiiiiiiiiiiiiikkkkk… Roditelji, dva metra dalje,
niti da trepnu. Čisto mi bilo žao luftića. Ali bilo mi je žao i
mene i mojih ušiju. Klinca mi je isto bilo žao. Igrice su mu
ukrale djetinjstvo.