U narodu je raširen estetski standard da je debelo novorođenče slatko novorođenče. Ukoliko bebač nema safalade i ćurke po rukama i nogama svi ga smatraju bolesnim, zakržljalim, rahitičnim i žgoljavim. Zabrinute bake tada pribjegavaju staroj narodnoj ‘medicini’ popularne ‘ajmprem’ juhe (juhe od zaprške) kojom utovljavaju nevino djetešce do željenog safaladnog oblika tovareći u njega hrpu nepotrebnih ugljikohidrata koji će stvoriti lijepu zalihu masnih naslaga.
Negdje je pisalo da se masne stanice u tijelu stvaraju u najranijoj životnoj dobi te da ih tijelo pamti. Takvi ‘buci buci’ bebači imaju veće predispozicije da jednog dana postanu XXXL odrasle osobe.
A u školi?
Ponovno se počelo pisati o tome kako smo među najdebljim narodima u Europi, a da su nam djeca peta po pretilosti. Piše da je kod nas 35 posto djece pretilo. Dodat ćemo – ako ne i više. Ovo su ubrojana samo djeca obuhvaćena istraživanjem, a sumnjam da se je istraživalo u grah i repa predjelima Lijepe naše gdje djeca od zdrave hrane ne vide ni ‘z’.
I dok se školskim obrocima djeci nudi u 90 posto slučajeva zdrava hrana te se tako pokušavaju kod njih stvoriti neke zdrave navike u jelu, nađe se poprilično učenika kojima takva hrana ‘nije fina’ pa si od kuće nose svoju hranu: krafne, lisnata tijesta, slatko, čips, smoki, kekse s čokoladom ili klipiće i druge proizvode iz obližnje pekarnice. Nisu kriva djeca. Krivi su odrasli koji im to daju, pod geslom: ‘bolje da i to pojede nego ništa’.
Što djeca jedu kod kuće, nećemo istraživati. Ima onaj jedan vic o tome:
Pita učiteljica svaki dan djecu u školi što su jeli kod kuće. Svi ćevape, a Perica grah.
Jednog dana Perica je došao kući plačući. Pita ga mama:
– Zašto sine Perice plačeš?
– Mama, nas učiteljica u školi svaki dan pita što smo jeli. Svi govore ćevape, a ja grah.
Mama: – Reci sine da si i ti jeo ćevape.
Došao Perica u školu, učiteljica pita:
– Dobro jutro djeco, što ste danas jeli?
Sva djeca odgovore: – Ćevape učiteljice.
A i ti Perice ćevape, koliko si porcija pojeo?
Perica: – 2 zaimače (šeflje, kaciole)!
Dakle, nema smisla ispitivati djecu što su kod kuće jeli kad na njihovu prehranu kod kuće nemamo mi u školi nikakvog utjecaja. Svatko jede ono što ima i što si može priuštiti. Eventualno možemo na djecu apelirati i podučavati ih da se ‘skinu’ sa slatkiša, čipsova, smokija i ostalih nezdravih grickalica i prebace se na zdrave grickalice.
Kako to izgleda na nastavi tjelesne i zdravstvene kulture
Uvodni dio sata, zagrijavanje, trčanje. Jura se zapuše k’o lokomotiva već nakon jednog kruga po pola dvorane, Ana trči stružući nogama po podu i držeći zgrčeno ruke u laktovima kao dvogodišnje dijete, (dođe ti da počneš vikati ču ču ču ču ču hu huuu kad ju vidiš kako trči) naravno da ne može na taj način pretrčati krug, a osim nepravilne tehnike trčanja smeta joj i ‘škembica’ koja poskakuje. Uzalud vičeš: ‘Ana diži noge!’, Ana je tako naučila trčati dok je bila ‘slatka mala curica’ i teško je to sada ispravljati.
Pola razreda ispušta dušu, drže se za trbuh, dišu kao somovi na suhom. Kondicija nula bodova. To vani na zraku trčalo nije, to se vani na zraku igralo nije. Igra lovača. Stoje i čekaju da budu uhvaćeni, a zatim stoje i čekaju tko će im slučajno uletjeti nadohvat ruke, samo da se ne moraju pretjerano znojiti. Tjelesna i zdravstvena kultura na odjelu gerijatrije. Časna riječ ako zbor umirovljenika nije živahniji od pola trećaša.
Ivan ne može napraviti kolut naprijed jer ima 15 kilograma viška. Njegov kolut naprijed sličniji je valjanju u blatu. O premetu strance, popularnoj ‘zvijezdi’, Ivan može samo sanjati. Teo napravi dva trbušnjaka i zajapuri se kao rak, trbuščić trudnice u petom mjesecu trudnoće ne dozvoljava mu napraviti ih više.
‘Hodanje’ osloncem o ruke. Strava i užas. Pola ih popada već nakon dva metra. Hodanje četveronoške? Nema teorije. Hodanje u čučnju? Reakcija: ‘Je li ova noormalnaaa???’.
Igranje graničara dva paralelna razreda, od kojih je u jednom više od polovine djece škembavo i pretilo, a u drugom sami sportski nastrojeni klinci izgleda kao sraz šarana i srdelica. Ekipa šarana stoji i čeka da ih lopta zaobiđe, okrenu joj leđa u nadi da će se lopta nekako predomisliti i odustati od toga da ih pogodi. Ili će se preplašiti njihove stražnjice i pasti u nesvijest prije nego ih dotakne. Ne bi se to pomaknulo ni da im platiš.
Što ta djeca rade?
Zašto roditelji ne pošalju djecu van na igranje? Zašto im ne kupe lopte umjesto tableta, mobitela, laptopa? Zašto od zdrave djece rade invalide? Prvo ih našopaju nekvalitetnom hranom, napune ih bespotrebnim ugljikohidratima, šećerima i mastima, a onda posjednu pred TeVe ili kompjuter i puste da vegetiraju.
Nisu djeca kriva što su pretila. Što dijete zna što je dobro ili loše za njega. Odrasli, roditelji su ti koji ih trebaju uputiti. Upisati na sportske aktivnosti. Poticati na kretanje. Ne kupovati im slatkiše. Odrasli, idući linijom manjeg otpora i sistemom ‘brigo moja prijeđi na drugoga’ zacementiraju klinca pred elektronske igrice i imaju mir u kući.
Slika koja mi se urezala u mozak, načinjena u jednom salonu ljepote nedavno. Salon ima dvorište, rekvizite za igru djece. Travnjak. Ma divota i milina. Čisto mi žao što nisam dijete. Došla majka s dvoje djece, djeca sjela s tabletom u fotelju i ni makac. Ništa trava, ništa trčanje, ništa igra. Tablet. A majka je valjda bila ponosna kako ‘ima dobru djecu’. Ne, tetka, imaš kilavu djecu!
I za kraj: ako ne možete pronaći djecu u kući – isključite WI-FI. Djeca će se pojaviti u roku par sekundi. A možda svrate i neki susjedi.
